Nekoliko događaja u povijesti nazivano je “velikim raskolom”, ali većina ljudi taj izraz koristi u odnosu na istočno-zapadni Split, veliki događaj u povijesti kršćanstva. Također je uobičajeno čuti zapadnjačku ili papinsku šizmu iz 14. stoljeća koja se naziva Velika šizma. U oba slučaja, ti su raskoli predstavljali temeljnu promjenu u prirodi kršćanstva i izrazito odstupanje od tradicija i doktrinarnih vjerovanja koja su postojala prije raskola.
Korijeni istočno-zapadnog Splita su davni, stari gotovo koliko i samo kršćanstvo. Mnogi povjesničari vjeruju da ovaj Veliki raskol može biti datiran u drugo stoljeće, iako se stvari nisu razvile sve do 1054. Međutim, za vjernike kršćane, posebno u višim redovima Crkve, natpis je bio na zidu, ponekad doslovno.
Temeljni rascjep između rimske i pravoslavne kršćanske crkve potaknuo je nekoliko stvari. Očito su doktrinarni sporovi igrali veliko pravilo, posebno kontroverza filioque, ogorčena rasprava koja je izbila oko dodavanja “i Sin” Nicejskom vjerovanju. Dvije crkve također su se suočile s jezičnim jazom, pri čemu se grčki govori u velikom dijelu pravoslavnog svijeta, dok se latinski govori u velikom dijelu Europe. Istok i Zapad također su se sukobili oko papine vlasti, korištenja ikona i niza vjerskih pitanja.
Godine 1054. u Carigrad je stigla deputacija iz Rima kako bi izvršila pritisak na Mihaela Cerularija, patrijarha ili vjerskog vođu Konstantinopola. Cilj je bio prisiliti Cerularija da prizna papinu vlast, u nadi da će pomiriti sve veći jaz između Istoka i Zapada. Cerularije je, međutim, odbio prihvatiti vlast Rima, pa su mu legati predali nalog o izopćenju koji je napisao papa Lav IX. u očekivanju ove situacije. Cerularije je odgovorio ekskomuniciranjem legata i Pape, što je izazvalo Veliku šizmu.
Tehnički, samo je nekolicina ljudi bila pogođena izopćenjem, ali su oni saželi veći spor između Crkava, što je navelo kršćane da zauzmu stranu. Na istoku su kršćani stali na stranu Konstantinopola, smatrajući ga središtem svoje vjere i odbacujući rimsku vlast, dok su na Zapadu kršćani pristajali uz Papu, svoj tradicionalni autoritet. Unatoč pokušajima pomirenja, Veliki raskol stvorio je proboj koji se nije mogao popraviti.
Tijekom stoljeća odnosi između Istoka i Zapada znatno su varirali. Osobito u 20. stoljeću počelo se naširoko izvještavati o istinskom pomirenju, s Papinim posjetima pravoslavnim narodima i drugim pokušajima da se dođe do njih. Međutim, malo je vjerojatno da će se temeljni ponor između vjera stvoren Velikom šizmom popraviti, iako obje strane danas mogu izraziti međusobno poštovanje.