Praško proljeće je bio događaj koji se dogodio 1968. godine, kada je politika Čehoslovačke nakratko liberalizirana zbog širokih reformi. Kao odgovor, Sovjetski Savez se žestoko obrušio na vladu Čehoslovačke, na kraju izvršivši invaziju i zauzevši zemlju u ime “normalizacije”. Ovaj je događaj od povijesnog interesa jer označava razdoblje prosvjeda i neslaganja protiv Sovjetskog Saveza, slično kao pokret Solidarnost u Poljskoj 1980. i Mađarski ustanak 1956. godine.
Događaji Praškog proljeća započeli su ranih 1960-ih, sa suptilnim promjenama u čehoslovačkoj vladi koje su dovele do dolaska Aleksandra Dubčeka na vlast kao čelnika Komunističke partije u Čehoslovačkoj. Dubček je pripremio dugačak popis pritužbi na vladu i počeo promicati liberalnu politiku kao što je sloboda tiska u veljači 1968. Pučanstvo je reagiralo pozitivno, organizirajući marševe podrške reformama i protestirajući protiv sovjetskog utjecaja u Čehoslovačkoj.
Sovjetski Savez postajao je sve nelagodniji kako se politička klima u Čehoslovačkoj počela topiti. Početkom ljeta, stranački dužnosnici bili su zabrinuti zbog gubitka vlasti u regiji, te su se pozvali na Varšavski pakt, organizirajući invaziju s nekoliko saveznika 21. kolovoza kako bi ugušili populistički ustanak u Čehoslovačkoj. Više od 100 ljudi ubijeno je tijekom invazije, dok su politički čelnici koji stoje iza reformi odvedeni u Moskvu i zamijenjeni sovjetskim dužnosnicima koji su odmah poništili reforme.
Praško proljeće pratilo je dugotrajno razdoblje borbe i brutalnosti za mnoge građane. Pod sovjetskom vlašću, građanska prava su bila ozbiljno ograničena, a mnogi ljudi su imali poteškoća zarađivati za život, a neki građani završili su u radnim kampovima i na iznimno teškim poslovima. Mnogi disidenti i frustrirana omladina pobjegli su iz Čehoslovačke na Zapad nakon Praškog proljeća, ponekad suočeni s velikom opasnošću u procesu svojih bijega. Unatoč opasnosti, u Čehoslovačkoj su također bili rašireni prosvjedi zbog sovjetske okupacije.
Tijekom Praškog proljeća, brojni umjetnici i pisci postali su vrlo aktivni, bilježeći događaje Praškog proljeća i inspirirajući stanovništvo. Mnogi od tih ljudi kasnije su potisnuti pod Sovjetima, privlačeći pozornost pristaša umjetnosti diljem svijeta. Izraziti pomak s liberalizirane politike na okupiranu naciju također je povećao nezadovoljstvo komunizmom među zapadnjacima. Mnogi članovi Komunističke partije na Zapadu osjećali su se vrlo neugodno zbog događaja iz Praškog proljeća i počeli su dovoditi u pitanje svoju vjeru u komunističke ideale i vrijednosti.