Neki ljudi koriste izraz “Genocid Armenaca” kako bi opisali masovna ubojstva Armenaca u Osmanskom Carstvu tijekom Prvog svjetskog rata, zajedno s deportacijama koje su stotine tisuća turskih Armenaca protjerale iz svojih domova. Drugi to razdoblje nazivaju “velikom katastrofom” ili “armenskim masakrom”. Turska vlada ne cijeni korištenje izraza “genocid nad Armenima”, koja odbija događaje u tom razdoblju klasificirati kao genocid. To je rezultiralo nekim kontroverzama, s mnogim narodima i međunarodnom armenskom zajednicom koji su tjerali tursku vladu da prizna da su ti događaji zapravo bili genocid.
Događaji genocida nad Armenima bili su planirani od strane Mladih Turaka, skupine državnih vođa u Osmanskom Carstvu koji su izvršili državni udar kako bi preuzeli tursku vlast i uključili Osmansko Carstvo u Prvi svjetski rat na strani Njemačke. Prije tog razdoblja, Armenci su živjeli rame uz rame sa susjedima muslimanima, a mnogi su imali snažne obiteljske i prijateljske mreže u Turskoj, kako s Armencima kršćanima, tako i s drugima. Međutim, Armenci su imali povijest drugorazrednog državljanstva što je bilo predmet komentara od strane autsajdera, a Turci muslimani su ih ponekad nazivali “lojalnim milletom”, upućivanjem na njihovu lojalnost i nevoljkost da se bore za više prava.
Općenito se slaže da su događaji armenskog genocida počeli 1915. godine, kada su Mladoturci organizirali masovna uhićenja i deportacije armenskih intelektualaca i uglednih građana, a također su uvrštavali Armence diljem Turske u radne bataljone, jer im nije bilo dopušteno služiti u vojska kao borci. U svibnju 1915. Mladoturci su objavili da će Armenci biti “preseljeni” izvan Osmanskog Carstva, te je započela masovna deportacija Armenaca.
Međutim, umjesto da bude obična deportacija, armenska deportacija je bila osmišljena da ubije većinu deportiranih tijekom rata. Armenci su bili vođeni u prisilne marševe i usput bili izloženi pljački, silovanjima i ubojstvima. Brojni svjedoci, od međunarodnih organizacija do putujućih stranaca, komentirali su situaciju, a nekoliko nacija pokušava posredovati u ime Armenaca, šaljući hranu, novac i drugu pomoć. Procjenjuje se da je tijekom tog razdoblja umrlo oko 500,000 Armenaca, dok su oni koji su preživjeli formirali zajednice na raznim mjestima, ponekad tako udaljenim poput Sjedinjenih Država.
Tijekom procesa Armenskog genocida, većina armenskog stanovništva Turske je protjerana ili ubijena. Ljudi koji podržavaju klasificiranje ovih događaja kao genocida ukazuju na činjenicu da je genocid nad Armencima bio sustavno organiziran, te da je osmišljen da potpuno zbriše kulturnu skupinu s lica Zemlje. Neki povjesničari sugeriraju da je Adolf Hitler možda bio inspiriran armenskim genocidom, uspostavljajući vlastitu verziju, koja je postala poznata kao holokaust, u mnogo većim razmjerima 1940-ih.
Poslije Prvog svjetskog rata turska je vlast u odsutnosti sudila i osudila Mladoturke za ubojstvo. Mladoturci su osuđeni na smrt, ali budući da su već pobjegli iz Turske, ova presuda nije izvršena. Međunarodna zajednica također je osudila ovaj događaj i održala vlastita suđenja u pokušaju da se više ljudi privede pravdi. Danas se armenska zajednica zalaže za službeno tursko priznanje genocida nad Armenima, zajedno s brojnim nacijama, uključujući Grčku, Italiju, Sjedinjene Države, Švedsku, Urugvaj, Libanon i Argentinu, među mnogim drugim.