Black Act je bio zakon Parlamenta koji je donesen u Britaniji 1723. Prema ovom zakonu, različiti zločini povezani s krivolovom postali su kaznena djela, što je značilo da bi mogli biti kažnjeni smrtnom kaznom. Naknadnom izmjenom, zakon je dodatno proširen kako bi se omogućio kazneni progon za niz kaznenih djela. Godine 1827. akt je ukinut, ali nasljeđe ovog drakonskog zakonodavstva živi.
Navodno je Black Act donesen kako bi se riješio sve veći problem krivolova iz privatnih parkova i zemljišta u kraljevom vlasništvu. Međutim, pokrenulo je niz pitanja o pravu na divljač i položaju nižih klasa u Britaniji. U retrospektivi, čini se da je zakon posebno osmišljen da cilja na najsiromašnije Britanije, kao što su lutalice i ljudi koji su bili dovoljno očajni da ubijaju životinje u privatnim parkovima radi hrane.
Ovaj čin inspiriran je Waltham Blacksima, zloglasnom bandom koja bi ocrnila svoja lica prije nego što bi ušla u parkove kako bi krivolovila i palila gospodarske zgrade. Nakon što je banda ubila lovočuvara, parlament je poduzeo akciju, smatrajući krivolov s zacrnjenim ili zamagljenim licem kaznenim djelom. Osim krivolova, zakon je pokrivao i ulazak u privatna zemljišta s oružjem, sječu drveća, uspostavljanje vrtova na privatnom zemljištu i činjenje vandalskih djela, poput paljevine. Kasniji amandman proširio je zakon na svakoga tko je nosio masku dok je počinio kazneno djelo.
Neposredni rezultat Black Act bila je sposobnost žestokog obračuna s krivolovcima. S vremenom se koristio i za obračun s nižim slojevima općenito, zajedno s prosvjednicima, koji su se često maskirali iz straha od odmazde. Mnogi kriminalci su pogubljeni zbog kršenja zakona ili su držani u zatvoru dulje vrijeme.
Sukob između zemljoposjednika i nižih klasa uredno je ilustriran ovim zakonom. Mnogi od onih bez zemlje tvrdili su da su divljač, zbog toga što su divlje, vlasništvo svih, pa ih je stoga bilo legalno loviti gdje god se nađu. Zemljoposjednici su, međutim, smatrali da je divljač na njihovoj zemlji njihovo isključivo vlasništvo, posebno kada su tim životinjama davali hranu i sklonište te unajmljivali lovočuvare da ih štite od grabežljivaca (i krivolovaca). Pitanje tko ima pravo uzimati divljač potrajalo je dugo nakon ukidanja ovog zakona, iako je ukidanje barem uvjeravalo krivolovce da neće biti obješeni zbog hvatanja pastrve.