Glass-Steagallov zakon (GSA), koji je prošao kroz Senat 1933., pokrenuo je FDIC i reforme banaka koje su Federalnim rezervama dale više regulatorne moći. Djelo je posebno usmjereno na nepromišljene financijske špekulacije. Mnoge odredbe Glass-Steagallovog zakona ukinute su 1999. godine.
Zakon je bio dio prvih sto dana na dužnosti predsjednika Franklina D. Roosevelta, koji se obično naziva “Sto dana”. Velika depresija i popratni propasti banaka poslužili su kao izravan poticaj Glass-Steagallovom zakonu. Poslovne banke optužene su za nerazumno ulaganje novca štediša i upuštanje u pogrešne financijske špekulacije. Financijska špekulacija znači da ulaganje uključuje rizik gubitka, kao što su ulaganja na burzi ili burzi novca.
Špekulacije su standardni financijski proces, ali u eri prije depresije banke su preuzimale velike rizike i ulagale imovinu štediša u nestabilne dionice. Glass-Steagallov zakon nastojao je ispraviti ovu praksu odvajanjem poslovnih banaka od investicijskih banaka. Nakon godinu dana banke bi morale birati hoće li preuzeti ulogu ulaganja ili poslovne banke, a u tom slučaju samo 10% njihovih prihoda moglo bi dolaziti od vrijednosnih papira.
Federalna korporacija za osiguranje depozita (FDIC) dodana je zakonu kako bi povukla predstavnika Henryja Bascoma Steagalla sa senatorom Carterom Glassom, glavnim predlagateljem zakona, u odobravanju Glass-Steagallovega zakona. FDIC osigurava čekovne i sigurnosne depozite do 100,000 američkih dolara (USD) po deponentu u svakoj banci članici. To je bilo posebno važno za vrijeme depresije, jer je štitilo štediše od gubitka svog novca u slučaju bankrota.
Unatoč optužbama da su propisi Glass-Steagallovega zakona prestrogi i jednostavno reakcionarni na Veliku depresiju, Kongres je 1956. godine donio proširenje nazvano Zakon o bankovnom holdingu. Bankarsko holding društvo je svako poduzeće koje posjeduje jednu ili više banaka. Zakon o bankovnom holdingu obvezao je te tvrtke na registraciju pri Fed-u i dao je Upravi Federalnih rezervi ovlasti da provjerava i regulira njihove aktivnosti, posebno ako takva tvrtka posjeduje 25% ili više glasačkih prava u bankama. Daljnja ograničenja uvedena su u Zakon 1966. i 1970. godine.
Glass-Steagallov zakon velikim je dijelom ukinut 1999. godine Zakonom Gramm-Leach-Bliley. Zakon su u Kongresu progurali predstavnik James Leach i senator Phil Gramm te je omogućio spajanje komercijalnih i investicijskih banaka. Zakon o Gramm-Leach-Blileyju također je dopuštao bankama da osiguraju osiguranje. Pristaše zakona tvrdili su da ova diverzifikacija novca kredite i ulaganja čini manje rizičnim i da banke neće zloupotrijebiti novac štediša jer velik dio uspjeha banke ovisi o reputaciji.