Program Luna sastojao se od niza robotskih sondi koje je Sovjetski Savez poslao na Mjesec između 1959. i 1976. Od više od 30 pokušaja, petnaest ih je bilo uspješnih i postiglo mnoga značajna prva mjesta u istraživanju svemira. Čak su i neki od “neuspjeha” postigli značajna prva mjesta, kao što je Luna 1, lansirana 1959., koja je propustila namjeravani udar s Mjesecom i postala prva svemirska letjelica koja je kružila oko Sunca.
Luna 2, lansirana 1959. godine, bila je prvi objekt koji je napravio čovjek koji je stigao do Mjeseca, na koji je udario tvrdim slijetanjem. Kasnije te iste godine, Luna 3 zaokružila je Mjesec i vratila prve slike udaljene strane Mjeseca. Na veliko zaprepaštenje znanstvenika, suprotna strana Mjeseca bila je uglavnom glatka, bez velike tamne kobile (“mora”) karakteristične za stranu koja je okrenuta prema Zemlji.
U veljači 1966., Luna 9 postala je prva svemirska sonda koja je postigla meko slijetanje na drugo planetarno tijelo, vrativši prve slike Mjesečeve površine izbliza. Ovo je poslužilo kao važan nastavak slijetanja ljudi na Mjesec tijekom projekta Apollo tri godine kasnije. Neki su se znanstvenici neko vrijeme brinuli da je Mjesec prekriven finim slojem prašine dubokim desetcima metara, što bi se pokazalo preprekom svim astronautima koji dolaze. Slijetanje Lune 9 odlučno je odbacilo ovu zabrinutost.
Kasnije 1966., Luna 10 postala je prvi umjetni satelit Mjeseca, koji je kružio oko njega i snimao fotografije. Kasnije su Luna 17 (1970) i Luna 21 (1973) postale prve sonde koje su postavile mobilne rovere na površinu drugog planetarnog tijela, vraćajući dragocjene podatke putem radio veza sa Zemljom. Luna 16, Luna 20 i Luna 24 bile su prve letjelice koje su prikupile mjesečevo tlo i vratile ga na Zemlju. Ove misije vratile su samo 0.326 kg lunarnih uzoraka, ali je znanstvena važnost bila ogromna, jer nije bilo prethodnog načina za izravno ispitivanje i testiranje Mjesečevog tla.