Skandal Watergate bio je politički skandal koji je zauvijek okaljao predsjedništvo Sjedinjenih Država i ugled Richarda Nixona. To je rezultiralo podizanjem optužnice i konačnom osudom nekoliko predsjednikovih najbližih savjetnika i potaknulo Nixonovu ostavku na dužnost 09. kolovoza 1974.
Skandal je zapravo počeo više od dvije godine prije Nixonove ostavke. U lipnju 1972. petorica muškaraca uhićena su zbog pokušaja provale u sjedište Demokratskog nacionalnog odbora, smještenog u uredskom kompleksu Watergate u Washingtonu, DC Virgilio Gonzalez, Bernard Baker, James W. McCord Jr., Eugenio Martinez i Frank Sturgis su optuženi uz pokušaj provale i pokušaj presretanja telefonske i druge komunikacije. Nakon opsežnih istraga od strane Federalnog istražnog ureda (FBI), Odbora za pravosuđe Predstavničkog doma, Odbora Senata Watergate kao i nacionalnog tiska, postalo je očito da je provala vjerojatno samo vrh ledenog brijega sumnjivog ili potpuno nezakonitog aktivnosti koje poduzima osoblje Nixonove administracije.
Skandal s Watergateom otkrio je nebrojene zlouporabe ovlasti od strane Nixona i njegovog osoblja, kao i postojanje “odreda za prljave trikove” koji je bio odgovoran za političku sabotažu, stvaranje fonda za bljutavu kampanje povezanog s Nixonovim odborom za reizbor predsjednika ( CPR), te pokušaj zataškavanja samog skandala Watergate.
Tijekom kongresne istrage o ulozi Bijele kuće u skandalu, pokazalo se da postoji uređaj za prisluškivanje koji je sve snimao u Ovalnom uredu na vrpcu. Ove su snimke postale središnje u istrazi Nixonova saznanja i potencijalne umiješanosti u skandal Watergate i kao takve su prvo pozvane od strane Archibalda Coxa, posebnog odvjetnika unutar ureda glavnog državnog odvjetnika koji je dodijeljen istrazi o Watergateu, a zatim od Senata. Nixon je odbio objaviti snimke na temelju privilegija izvršne vlasti i naredio je da Cox odustane od sudskog poziva. Kada je Cox odbio, Nixon je organizirao ono što je postalo poznato kao “masakr u subotu navečer”.
Nakon što je postalo jasno da Cox planira tražiti sudski poziv, Nixon je zahtijevao da ga glavni državni odvjetnik Elliot Richardson otpusti. Richardson je to odbio, kao i njegov zamjenik William Ruckelshaus. Nixon ih je oboje otpustio u pokušaju da pronađe nekoga u Ministarstvu pravosuđa koji bi bio spreman otpustiti Coxa. Nakon Coxove eventualne smjene od strane novog šefa odjela Roberta Borka, Leon Jaworski je imenovan na njegovo mjesto. Jaworski je uspio natjerati Nixona da objavi barem djelomične verzije kontroverznih snimki, od kojih je jedna pokazala dokaz da je 18-minutni dio izbrisan. S obzirom na činjenicu da snimka nikada nije izašla iz pritvora Bijele kuće, mnogi su je smatrali dokazom zataškavanja.
Nixon je dao ostavku na dužnost 09. kolovoza 1974., odmah nakon objavljivanja vrpce s razgovorima snimljenim nekoliko dana nakon provale između Nixona i njegovog osoblja u vezi s planom blokiranja istrage koja je u tijeku. Kaseta je bila i još se naziva Nixonovom “pušećom puškom”. Nasljednik predsjednika Gerald Ford izdao je kontroverzno pomilovanje za Nixona mjesec dana kasnije, 08. rujna 1974., što ga je spriječilo da ikada bude procesuiran za bilo koje zločine koje je počinio dok je bio predsjednik.
Skandal Watergate izazvao je opće nepovjerenje u republikansku stranku, što je rezultiralo time da su demokrati na sljedećim izborima dobili pet mjesta u Senatu i 49 u Domu. Također je postao glavni čimbenik u prepravljanju Zakona o slobodi informacija 1976. Njegov utjecaj na nacionalnu i popularnu kulturu bio je zapravo toliko dubok da su mnogi moderni skandali od tada proklinjani sufiksom “-gate”.