Taft-Hartleyev zakon iz 1947. prikladnije je nazvati Zakon o odnosima rada i upravljanja. Prvo od ova dva imena dobiva od susponzoriranja zakona od strane zastupnika u Domu Fred A. Harleya, Jr., i senatora Roberta Tafta. Prvobitni prijedlog zakona korišten je za jasnije definiranje radnji koje sindikati mogu poduzeti u slučaju nesuglasica s upravom, a također je definirao radnje koje dopušta uprava tijekom radnog/upravljačkog spora. Taj akt nisu podržali svi, a posebno ga nije podržao tadašnji predsjednik Harry Truman, koji je zapravo stavio veto na zakon. Ipak, Kongres je nadjačao veto i donio zakon.
Senator i predstavnik koji su autor Taft-Hartleyjevog zakona pokušavali su izmijeniti zakon koji je ranije regulirao radne i upravljačke sporove. To je bio Wagnerov zakon iz 1935. ili Nacionalni zakon o radnim odnosima (NLRA). Taft-Hartleyev zakon je zapravo dodao niz zabranjenih aktivnosti za rad i dao ovlasti saveznoj vladi da izdaje zabranu za prekid štrajkova ako ti štrajkovi predstavljaju opasnost za američki narod.
Jedna od odredbi Taft-Hartleyjevog zakona je zabrana štrajkova jurisdikcije. Riječ je o štrajkovima koje poduzimaju članovi sindikata jer žele određene vrste poslova. Drugi oblici štrajkova koji su zabranjeni Taft-Hartleyjevim zakonom uključuju divlje štrajkove i sekundarne bojkote. Wildcat štrajkovi su oni koje poduzimaju članovi sindikata bez ovlaštenja sindikata. Sekundarni bojkot je lobiranje sindikata drugih tvrtki da bojkotiraju poduzeća koja nastavljaju poslovati s tvrtkama s radnicima u štrajku.
Još jedna briga Taft-Hartleyjevog zakona bila je da bi ljudi koji su pripadali sindikatima mogli biti komunisti. Činilo se da su na početku mnogi sindikati podržavali neka od uvjerenja u marksizmu, a doba nakon Drugoga svjetskog rata donijelo je američki strah od komunizma na nove visine. Kako bi pokušao odvojiti radničke pokrete od komunizma, Zakon je zahtijevao od sindikalnih čelnika da potpišu izjave u kojima se zaklinju da nisu komunisti.
Jedan od aspekata zakona za koji se činilo da je pogodio srž radničkog pokreta bilo je ovlašćivanje uprave da otpušta nadzornike sa sindikalnim simpatijama. Ta napetost između niže razine menadžmenta i zaposlenika u štrajku osjeća se i danas. Obično su nadzornici plaćeni i stoga više ne pripadaju sindikatima. Kroz Taft-Hartleyjev zakon, stalna sindikalna simpatija ili pro-sindikalni osjećaj mogli bi se suprotstaviti prijetnjama ili oduzimanjem radnih mjesta ljudima.
Mnogi koji su kritizirali Taft-Hartleyev zakon smatrali su da je on neuravnotežen, udar na sindikate i previše orijentiran na davanje prednosti menadžmentu protiv štrajkova. Bilo je nekoliko pokušaja da se Zakon ukine, često kada su demokratski predsjednici bili na dužnosti. I predsjednici Carter i Clinton borili su se da ga ukinu, ali nisu uspjeli.