Eksperiment Tuskegee bio je ozloglašeni medicinski eksperiment proveden u Sjedinjenim Državama između 1932. i 1972., u kojemu gotovo 400 crnih Amerikanaca sa sifilisom nije ponuđeno nikakvo liječenje, što je istraživačima omogućilo da vide tijek bolesti. Događaji Tuskegee eksperimenta pokrenuli su opsežno etičko zakonodavstvo, uključujući Zakon o nacionalnom istraživanju, a eksperiment je privukao veliku pozornost javnosti. Mnogi ljudi smatraju eksperiment Tuskegee iznimno sramotnim događajem u američkoj povijesti, a nekoliko organizacija uključujući Centre za kontrolu bolesti imaju opsežne arhive o eksperimentu koje su dostupne zainteresiranim članovima javnosti koji žele saznati više o njemu.
Bilo je toliko problema s Tuskegee eksperimentom da ih je teško uopće početi nabrajati. Arhitekti eksperimenta tvrdili su da provode vrijedna istraživanja o toj bolesti, no čak i u to vrijeme mnogi su sumnjali u to, osobito nakon 1947., kada je postalo dostupno liječenje penicilinom za sifilis. Primarna vrijednost subjekata istraživanja istraživačima iz Službe za javno zdravstvo Sjedinjenih Država i Instituta Tuskegee bila je kao subjekti obdukcije, jer su tvrdili da će dokazati da neliječeni sifilis uzrokuje opsežna srčana oštećenja u crnaca.
Subjekti istraživanja bili su iznimno siromašni crni djelićari iz ruralne Alabame. Studiji su nedostajali čak ni rudimenti informiranog pristanka, a sudionicima je rečeno da se liječe od “loše krvi”. Tijekom studije, muškarci su povremeno pozivani na “liječenje” koji su zapravo bili medicinski testovi koji su se koristili za procjenu ozbiljnosti njihovih stanja, a napredak sifilisa dokumentirao je istraživački tim. Muškarcima nije ponuđeno nikakvo liječenje, a zapravo su im namjerno uskraćeni dostupni tretmani za sifilis, radnja koja je u suprotnosti s najosnovnijom medicinskom etikom.
Tijekom istraživanja, 40 žena je zaraženo sifilisom, a 19 djece rođeno je s kongenitalnim sifilisom. Brojni su muškarci umrli od nevjerojatno bolnih i dugotrajnih smrti kao posljedica neliječenog sifilisa, a neki od istraživača u programu počeli su sumnjati u njegovu vrijednost. Nekoliko zviždača samostalno je pisalo zabrinuta pisma, ali studija je zapravo počela privlačiti pozornost sve do 1972., kada je novinarka po imenu Jean Heller objavila priču u Washington Staru.
Kada su Amerikanci saznali da je crncima bilo dopušteno da pate od uznapredovalog sifilisa bez liječenja, negodovanje javnosti dovelo je do otkazivanja studije, zajedno s brzim donošenjem nekoliko zakona osmišljenih da propisuju temeljnu medicinsku etiku koju će svi eksperimenti u budućnosti očekivati da se promatra. Godine 1973. Nacionalna udruga za unapređenje obojenih ljudi (NAACP) dobila je parnicu od devet milijuna dolara, koristeći prihode za financiranje medicinske skrbi za žrtve eksperimenta. Vlada Sjedinjenih Država također je pristala pružiti doživotnu besplatnu medicinsku skrb muškarcima zajedno s njihovim suprugama i preživjelom djecom.
Tek 1997. savezna vlada izdala je službenu ispriku za Tuskegee eksperiment, u obliku obraćanja predsjednika Billa Clintona. Eksperiment Tuskegee i dalje izaziva nezadovoljstvo mnogim crnim Amerikancima, koji ga uspoređuju s medicinskim eksperimentima koje su nacisti izvodili u njemačkim koncentracijskim logorima. Ne samo da je Tuskegee eksperiment bio moralno nesavjesan, već je bio i medicinski besmislen, bez ikakve praktične vrijednosti, a to ga čini još sramotnijim.