Varšavski pakt naziv je za sporazum, uspostavljen u Poljskoj 1955. godine, između nekoliko komunističkih država Europe. Poznat je i kao Varšavski ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Sovjetski Savez je inicirao sporazum kao odgovor na formiranje Organizacije Sjevernoatlantskog pakta (NATO), koja je zauzvrat nastala kao odgovor na uočenu prijetnju europskim i sjevernoatlantskim državama od strane Sovjetskog Saveza. Varšavski pakt bio je dostupan na poljskom, češkom, njemačkom, mađarskom, rumunjskom i ruskom jeziku.
Izvorno, članovi skupine koja je potpisala pakt su bili Sovjetski Savez, Bugarska, Albanija, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Čehoslovačka. Njemačka Demokratska Republika pridružila se 1956., a Albanija je napustila pakt 1961. nakon kinesko-sovjetskog raskola. Sporazum je u konačnici raspao 1991. kada se Sovjetski Savez raspao i mnoge komunističke države koje su činile pakt prešle u demokratske sustave.
Varšavski pakt je imao dvije glavne dužnosti i dva glavna ogranka. Politički savjetodavni odbor bio je odgovoran za nevojne aktivnosti između različitih nacija koje su činile pakt. Ujedinjeno zapovjedništvo oružanih snaga pakta bilo je odgovorno za razne trupe pod njegovim okriljem iz različitih nacija koje su činile pakt. Vrhovni zapovjednik Ujedinjenog zapovjedništva bio je i prvi zamjenik ministra obrane za sam Sovjetski Savez.
Osnovna ideja sporazuma bila je da razni narodi potpisnici priskaču jedni drugima u pomoć u slučaju vanjske agresije. Među mnogim članicama postojao je strah da bi zapadne zemlje, osobito nakon formiranja NATO-a, mogle odlučiti izvršiti invaziju ili poduzeti vojnu akciju protiv država istočnog bloka kako bi pokušale srušiti svoje komunističke vlade. Varšavski pakt donekle je ublažio ove strahove kombinirajući vojnu moć svake nacije u mnogo veću snagu. Sovjetski Savez je također koristio sporazum kao način za kontrolu svojih manjih saveznika, kao što je to učinio kada je upao u Čehoslovačku 1968. uz pomoć drugih članica pakta kako bi zbacio vladu za koju je rekao da pokazuje imperijalističke tendencije i, stoga, prijeti drugom paktu članova.
Unatoč hladnom ratu i rivalstvu između NATO nacija i nacija koje su bile dio Varšavskog pakta, bilo je mnogo primjera međusobne suradnje između njih dvojice. Obje skupine često su raspoređivale trupe pod okriljem Ujedinjenih naroda, koje bi služile jedna uz drugu. Međunarodna komisija za kontrolu i nadzor, na primjer, rasporedila je i kanadske i poljske trupe u Vijetnam.
Poljska je 2005. objavila mnoge povjerljive dokumente iz vremena sporazuma, koji su rasvijetlili veći dio strategije zemalja članica. Za mnoge su bili najiznenađujući planovi za nepredviđene situacije nacija u slučaju rata sa zapadnim silama. Primarna strategija bila je nevjerojatno uvredljiva, s planovima kako se brzo i učinkovito rasporediti u Zapadnu Europu kako bi preuzeli kontrolu, koristeći nuklearnu silu ako je potrebno. Pronađeno je vrlo malo obrambenih planova, a strategija se oslanjala na brzinu i učinkovitost za neutralizaciju europskih sila.
Brojne bivše zemlje članice Varšavskog pakta i vlade koje su ih od tada zamijenile pridružile su se NATO-u 1999. godine. 2004. pridružilo se još više. Članstvo Bugarske, Poljske, Mađarske, Estonije, Latvije, Rumunjske, Slovačke, Češke i Litve na mnogo načina predstavlja zatvaranje jednog od posljednjih krugova Hladnog rata.