U medicinskom smislu, izraz “biokompatibilnost” se koristi za označavanje sposobnosti materijala da stupe u interakciju s tijelom bez nanošenja štete. Materijali koje je potrebno testirati na biokompatibilnost uključuju kirurške instrumente, medicinske implantate i materijale koji će doći u dodir s kožom. Tijelo je iznimno složeno, tako da jedan test ne može pokriti sve situacije u kojima se materijal može koristiti, pa je stoga ispitivanje biokompatibilnosti dugotrajan i složen proces.
Nekoliko karakteristika mora biti prisutno u biokompatibilnim materijalima. Prvi je da ne bi trebali biti toksični za stanice. Ako se ugradi medicinski implantat i ubije okolne stanice, to bi očito izazvalo komplikacije za pacijenta. Osim toga, materijal ne smije izazvati imunološki odgovor. Čest problem s medicinskim implantatima je odbacivanje, gdje imunološki sustav identificira tvari u implantatu kao strane i pokušava se boriti protiv njih. To dovodi do upale i infekcije te može ometati funkciju implantata.
Biokompatibilni materijali također ne smiju izazvati kemijske reakcije koje uzrokuju ozljede u tijelu. Na primjer, materijal za stentiranje koji se koristi za liječenje sužavanja arterija trebao bi biti inertan u krvi. Ako nije, krv bi se mogla početi zgrušavati ili razviti druge probleme. To može dovesti do komplikacija kao što je opstrukcija krvi koja dovodi do smrti tkiva. Stvari poput ugrušaka također mogu ometati sam uređaj, uzrokujući da prestane raditi.
Istraživači neprestano rade na razvoju biokompatibilnih materijala kao što su kirurški čelik i medicinski silikon koji se mogu sigurno koristiti u tijelu. Ovi se materijali testiraju u laboratorijskim objektima na očite probleme koji bi mogli uzrokovati njihovu neuspjeh u tijelu. Nove uređaje mogu dobiti na eksperimentalnoj osnovi pacijenti koji pristanu na praćenje zbog znakova nekompatibilnosti kao što je odbijanje uređaja. Liječnici su također dužni dostavljati izvješća kada promatraju reakcije na medicinske instrumente i druge alate koje koriste, kako bi proizvođači na temelju izvješća s terena mogli identificirati probleme sa svojim proizvodima.
Kao što su istraživači naučili, biokompatibilnost nije univerzalna. Lateks je, na primjer, materijal koji se smatra biokompatibilnim za mnoge ljude i standardizirani je materijal za upotrebu u medicinskim cijevima, zaštitnim rukavicama i drugim medicinskim materijalima. Međutim, neki ljudi su alergični na lateks i mogu doživjeti reakcije kada su izloženi ovom navodno biokompatibilnom materijalu. Isto tako, ljudi ponekad imaju neobične alergije na metale zbog kojih njihova tijela reagiraju na metale za koje je kod većine pacijenata uspješno ispitana biokompatibilnost.