Biomedicinski model bolesti i ozdravljenja usredotočuje se na čisto biološke čimbenike, a isključuje psihološke, okolišne i društvene utjecaje. Ovo se smatra dominantnim, modernim načinom za zdravstvene djelatnike za dijagnosticiranje i liječenje stanja u većini zapadnih zemalja. Većina zdravstvenih djelatnika ne traži prvo psihološku ili socijalnu povijest pacijenta; umjesto toga, skloni su analizirati i tražiti biofizičke ili genetske kvarove. Fokus je na objektivnim laboratorijskim pretragama, a ne na subjektivnim osjećajima ili anamnezi pacijenta.
Prema ovom modelu, dobro zdravlje je sloboda od boli, bolesti ili nedostataka. Usredotočuje se na fizičke procese koji utječu na zdravlje, kao što su biokemija, fiziologija i patologija stanja. Ne uzima u obzir socijalne ili psihološke čimbenike koji bi mogli imati ulogu u bolesti. U ovom modelu svaka bolest ima jedan temeljni uzrok, a nakon što se taj uzrok ukloni, pacijent će ponovno biti zdrav.
Biomedicinski model se često suprotstavlja biopsihosocijalnom modelu. Godine 1977. psihijatar George L. Engel doveo je u pitanje dominaciju biomedicinskog modela, predlažući biopsihosocijalni model za holističku procjenu pacijentove biološke, socijalne, psihološke i bihevioralne pozadine kako bi se odredila njegova ili njezina bolest i put liječenja. Iako je biomedicinski model ostao dominantna teorija na većini mjesta, mnoga područja medicine uključujući sestrinstvo, sociologiju i psihologiju ponekad koriste biopsihosocijalni model. Posljednjih godina neki su medicinski stručnjaci također počeli usvajati biopsihosocijalno-duhovni model, inzistirajući da se moraju uzeti u obzir i duhovni čimbenici.
Zagovornici biopsihosocijalnog modela tvrde da sam biomedicinski model ne uzima u obzir sve čimbenike koji utječu na zdravlje pacijenta. Pri postavljanju dijagnoze uzimaju se u obzir biološki problemi, kao i psihološki čimbenici kao što su raspoloženje, inteligencija, pamćenje i percepcija pacijenta. Biomedicinski pristup možda neće, na primjer, uzeti u obzir ulogu socioloških čimbenika kao što su obitelj, društvena klasa ili okolina pacijenta koji mogu imati na izazivanje zdravstvenog stanja, te stoga nudi malo uvida u to kako se bolest može spriječiti. Pacijent koji se žali na simptome koji nemaju očiti objektivni uzrok također se može odbaciti kao da nije bolestan, unatoč stvarnom utjecaju koji ti simptomi mogu imati na pacijentov svakodnevni život.
Mnogi znanstvenici u studijama invaliditeta opisuju medicinski model invaliditeta koji je dio općeg biomedicinskog pristupa. U ovom modelu invaliditet je u potpunosti fizička pojava, a invaliditet je negativna stvar koja se može poboljšati samo ako se invaliditet izliječi i osoba postane “normalna”. Mnogi zagovornici prava osoba s invaliditetom to odbacuju i promiču društveni model u kojem je invaliditet razlika – ni dobra ni loša osobina. Zagovornici socijalnog modela invalidnost vide kao kulturološki konstrukt. Ističu da način na koji osoba doživljava svoj invaliditet može varirati ovisno o promjenama u okolišu i društvu, te da netko tko se smatra invalidom često može biti zdrav i prosperitetan bez intervencije stručnjaka ili izliječenja invaliditeta.
Savjetovanje je još jedno područje koje često koristi holističkiji pristup liječenju. Zagovornici ovog okvira primjećuju da se u biomedicinskom modelu pacijent obraća stručnjaku za konkretnu dijagnozu i liječenje. Mnogi savjetnici često pokušavaju ne označavati pacijente s određenim stanjem, već im umjesto toga pomažu da prepoznaju svoje prednosti i nadograde svoje pozitivne osobine. Odnos je daleko suradničkiji nego u biomedicinskom modelu gdje zdravstveni djelatnik upućuje pacijenta da slijedi liječničke naloge kako bi se mogao izliječiti.