Biometrijska putovnica je tradicionalna papirnata putovnica s ugrađenim mikroprocesorskim čipom i antenom koja sadrži biometrijske podatke koji se koriste za identifikaciju posjednika. Kombinacija mikroprocesorskog čipa i antene obično je radiofrekventni identifikacijski čip (RFID) i koristi radio valove za razmjenu informacija s čitačem. RFID čip u biometrijskoj putovnici obično sadrži sve podatke ispisane na fizičkom dokumentu, kao i digitalnu sliku lica. Vjeruje se da ova vrsta putovnice sprječava krivotvorenje te omogućuje brže i sigurnije kretanje putnika između zemalja, no neki tvrde da upotreba RFID čipova krši građanske slobode.
Razvoj i implementacija biometrijskih putovnica započeo je otprilike 2003. Te je godine Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva usvojila plan za uvođenje strojno čitljivih putovnica s RFID čipovima. Svih 188 zemalja članica, uključujući Sjedinjene Države, bilo je vezano planom. Prva američka biometrijska putovnica izdana je 2005. godine.
Od 2011. je teško i skupo krivotvoriti čip ugrađen u biometrijsku putovnicu jer je infrastruktura javnog ključa sustav za provjeru autentičnosti podataka koji se koristi. Osim digitalne slike lica, RFID čipovi također mogu sadržavati podatke o otisku prsta i šarenici oka. Ove slike pohranjene na čipu uspoređuju se sa obilježjima osobe koja tvrdi da je vlasnik tijekom postupaka identifikacije na granicama ili na carini.
Zbog zabrinutosti zbog krivotvorenja, svi podaci koje sadrži RFID čip biometrijske putovnice nisu javni. Općenito, čip uključuje identifikacijski broj otisnut na njegovoj površini i digitalni potpis. Ova dva broja pohranjena su u bazi podataka i povezana s osobnim podacima nositelja putovnice. Informacije pohranjene u RFID čipu ne mogu se mijenjati; ako se podaci vlasnika promijene, trebat će mu nova putovnica i možda će morati platiti naknadu za obradu.
Čip u biometrijskoj putovnici opremljen je određenim zaštitama za sprječavanje krivotvorenja. Neki čipovi dobivaju nasumične identifikatore čipova kako bi se spriječilo praćenje. Osnovna kontrola pristupa zahtijeva od čitača da pruži ključ prije nego što se može pristupiti podacima čipa, dok pasivna provjera autentičnosti sprječava izmjenu podataka. Aktivna provjera autentičnosti sprječava kloniranje čipa. Ako čip uključuje podatke o otisku prsta i šarenici oka, proširena kontrola pristupa (EAC) će se koristiti za njegovo snažno šifriranje; EAC je postao obvezan u Europskoj uniji u lipnju 2009.
Unatoč ovim zaštitama, bilo je nekoliko dokazanih ranjivosti čipova biometrijskih putovnica. Marc Witteman je 2005. otkrio da su neki brojevi dokumenata putovnice predvidljivi, što olakšava pogađanje ključa za šifriranje čipa. EAC, pasivna provjera autentičnosti i aktivna autentifikacija također su bile mete uspješnih napada u Britaniji i drugim zemljama.
Neke organizacije tvrde da čipove može čitati bežično iz daljine svatko s odgovarajućom opremom. Takve ranjivosti navele su aktiviste za zaštitu privatnosti da tvrde da bi se umjesto biometrijskih putovnica trebale izdavati kontakt kartice. Kontakt kartica se čita provlačenjem kroz čitač poput kreditne kartice, čime se eliminira mogućnost da netko čita podatke o čipu iz daleka. Druge su nacije usvojile tehnologiju beskontaktnih pametnih kartica umjesto RFID čipa.
Biometrijska putovnica izdana u Europskoj uniji sadrži podatke o digitalnoj slici i skeniranju otiska prsta na čipu od 2011., uz neke iznimke za pojedine države članice. Mnoge druge nacije sada izdaju biometrijske putovnice, uključujući Kanadu, Švicarsku i Singapur. Zemlje bez potrebne tehnološke sposobnosti i infrastrukture nužno će odgoditi provedbu.