Biotelemetrija je korištenje telemetrijskih metoda u svrhu daljinskog promatranja, dokumentiranja i mjerenja određenih fizioloških funkcija kod ljudi ili drugih živih organizama. Područje se sastoji od nekoliko podpodručja, uključujući medicinsku i telemetriju istraživanja na ljudima, telemetriju životinja i implantabilnu biotelemetriju. Medicinska telemetrija je od posebne važnosti jer se može koristiti za daljinsko praćenje vitalnih znakova ambulantnih pacijenata. Općenito, biotelemetrijski sustav koji se koristi u tu svrhu mjeri funkcije poput tjelesne temperature, otkucaja srca, krvnog tlaka i pokreta mišića.
Upotreba biotelemetrijskih sustava počela je još kasnih 1950-ih, tijekom ere svemirske utrke. U to vrijeme ovi su sustavi korišteni za snimanje fizioloških znakova životinja ili ljudi koji su putovali u svemir svemirskim šatlom. Signali su zatim odaslani natrag u svemirsku stanicu na Zemlji radi promatranja i proučavanja.
Većina biotelemetrijskih sustava je bežična. Obično se sastoje od nekoliko komponenti, uključujući senzore, odašiljače, radio antenu i prijemnik. Pacijenti ili životinje obično nose odašiljače na vanjskoj strani tijela. Signali se zatim šalju od odašiljača do prijemnika u biotelemetrijskom laboratoriju kako bi se pregledali i analizirali. Jedinica za prikaz u laboratoriju omogućuje zaposlenicima laboratorija da vide informacije o vitalnim znakovima od nekoliko različitih pacijenata ili životinja u isto vrijeme.
Posebno, kardiovaskularni bolesnici imaju koristi od korištenja bežičnih biotelemetrijskih sustava. Ovi uređaji pružaju srčanim pacijentima mogućnost da ostanu pokretni dok ih promatraju. Sustavi koji se koriste za te pacijente obično ovise o radio-frekvencijskoj komunikaciji za praćenje otkucaja srca, protoka krvi i krvnog tlaka. Sve se to radi bez potrebe da se pacijent spoji na monitor uz krevet uz žičanu vezu.
Biotelemetrija se također može koristiti za provođenje istraživanja ponašanja životinja u njihovom prirodnom okruženju ili obrasca migracije životinja. Obično se ovo istraživanje provodi postavljanjem odašiljača na životinju. Biolozi zatim prate životinju prateći prijenosni signal. Čak i na spavajućim sisavcima ili pticama, uređaji za telemetriju životinja obično bilježe sve, od disanja, otkucaja srca i aktivnosti srčanog mišića do neuralnih i srčanih pokreta.
Kada se implantati koriste u biotelemetriji, to obično znači da se uređaji odašiljača ugrađuju u životinju ili čovjeka koji se proučava. Na primjer, kohlearni implantati obično imaju ugrađene telemetrijske sustave koji omogućuju praćenje unutarnjeg uređaja. Snažnije odašiljače može biti teže ugraditi u subjekt, a jaki odašiljači s velikim baterijama mogu utjecati na ponašanje ili razinu energije subjekta.