Epifanija se može opisati kao trenutak samospoznaje ili otkrića koji prosvjetljuje ili otkriva karakter osobe. Izraz je ukorijenjen u grčkoj riječi epiphania, što u prijevodu znači manifestacija. Kao što se koristi u modernoj fikciji, filozofiji i psihologiji, epifanija je manifestacija samoistina.
Neki uspoređuju epifaniju s Gestaltom, “Aha” trenutkom kada stvari o sebi postaju jasne. U gestalt terapiji, kao i u drugim oblicima psihoterapije, nadamo se da će klijenti doživjeti ne jedan trenutak samospoznaje, već mnoge. Manifestacija samoistine može potaknuti promjenu i riješiti probleme.
Često se u filozofiji epifanija opisuje ne samo kao samospoznaja, već kao prosvjetljenje mentalne zavrzlame koja se odnosi na ljude općenito. Filozofi mogu dobiti rijetke bljeskove uvida koji im, kako osjećaju, pružaju trenutke dubljeg razumijevanja vrlo složenih problema. Takav nalet razumijevanja može izazvati veliku radost, ali se kasnije može odbaciti kao previše jednostavan.
Mnogi autori, a posebno James Joyce, koristili su koncept s velikim efektom. U Joyceovom Portretu umjetnika kao mladića, svaka se kratka priča vrti oko središnjeg lika koji doživljava svojevrsnu epifaniju.
Joyce sigurno nije mislila da je epifanija nužno pozitivan trenutak. Bio je to razjašnjavajući trenutak, međutim, kada su i lik i čitatelj došli do zaključka o duboko ukorijenjenim manama lika. Joyce očito nije bila prva spisateljica koja je koristila taj koncept. Ta su otkrića bitna za klasične grčke dramatičare. Edipovo otkriće njegove nesposobnosti da izbjegne sudbinu u biti je epifanija.
Kao takva, samoistina može implicirati vrlo bolan i nesretan trenutak. Možda neće pružiti rješenje, ali umjesto toga može rezultirati većom složenošću. Edipovo očitovanje slijepog za sudbinu rezultira njegovim ludilom i zaslijepljenjem samog sebe. Odgovor njegove majke/žene je još veći — objesila se.
U psihologiji se savjetnici za obuku poučavaju da je važno ne preduhitriti klijenta. Dolazak do realizacije mora biti postupan i sigurno vođen proces. Samoispitivanje i otkrivanje samoistine mogu biti psihički bolni, a kod nestabilnih pacijenata mogu rezultirati samoozljeđivanjem.
Baš kao u Platonovoj alegoriji špilje, neki ljudi ne mogu podnijeti svjetlo i mogu se suočiti s istinom ili prijevarom u svojim životima s velikim strahom i trepetom. Možda će se htjeti brzo vratiti u špilju. Za druge, kako opisuje Platon, suočavanje sa svjetlom otvara nevjerojatne mogućnosti. Gledaju u sunce i dočekuju bogojavljenje s radosnim strahopoštovanjem i čuđenjem.