Hvatanje ugljika je proces u kojem se ugljični dioksid izdvaja iz emisija, klasično dimnih plinova proizvedenih u velikim objektima poput elektrana. Zahvaćanjem ugljika prije nego što se može osloboditi, hvatanje ugljika smanjuje količinu CO2 koji se ispušta u atmosferu, čime se smanjuje dio štete za koju se vjeruje da je uzrokovana emisijom ugljika. Rastuća zabrinutost zbog porasta razine ugljičnog dioksida početkom 21. stoljeća dovela je do određenog interesa za hvatanje ugljika kao tehnike koja bi se mogla koristiti za upravljanje emisijama ugljika.
Ovaj proces je dio postupka poznatog kao hvatanje i skladištenje ugljika ili hvatanje i sekvestracija ugljika (CCS). U ovom procesu, zarobljeni ugljik se transportira do mjesta gdje se može pohraniti. CCS se prvenstveno fokusira na podzemna skladišta, koja bi se zbog praktičnosti mogla nalaziti izravno ispod postrojenja za proizvodnju ugljičnog dioksida.
Iznesene su neke ozbiljne kritike o hvatanju ugljika. Proces može biti vrlo skup, bilo da se CO2 izvlači iz dimnih plinova nakon izgaranja ili ekstrahira prije izgaranja kao dio kemijskog procesa. Trošak hvatanja ugljika čini ga nepraktičnim za tvrtke koje su zabrinute zbog operativnih troškova, pogotovo zato što potrošači možda oklijevaju da troškove prebace na njih. Instalacija opreme za hvatanje ugljika također može biti skup i dugotrajan proces.
Nakon što se uhvati, CO2 također predstavlja problem skladištenja. Ako skladišta propuštaju, ugljičnom dioksidu bi bilo dopušteno da pobjegne u atmosferu, čime bi se na prvom mjestu porazila svrha hvatanja ugljika. Curenje također može biti opasno za životinje; prirodno curenje CO2 s mjesta kao što su vulkani ubilo je ljude i životinje u nekoliko regija svijeta, a vjerojatno bi velike naslage CO2 koje je napravio čovjek mogao učiniti istu stvar.
Neki istraživači sugeriraju da bi se zarobljeni ugljični dioksid mogao obraditi za ponovnu upotrebu, pri čemu bi skladištenje bilo privremeno rješenje, a ne trajno. Međutim, obrada može biti skupa i dugotrajna, a nije jasno koliko bi dobiveni proizvodi bili korisni i pristupačni. Na primjer, CO2 se može prenamijeniti u goriva kroz dugotrajan proces, ali gorivo može biti skupo.
Ljudi su također sugerirali da ulaganje u tehnologiju hvatanja ugljika odvlači pažnju javnosti od stvarne zabrinutosti, a to je oslanjanje na fosilna goriva. Ulaganjem u tehnologije alternativnih goriva, vlade i javnost bi dugoročno mogli bolje poslužiti smanjenjem situacija u kojima se emitira ugljični dioksid, umjesto pokušaja ublažavanja emisija kako se pojave.