Koherer je vrsta detektora radio valova i jedan je od najranijih razvijenih takvih uređaja. Prvi put je ušao u upotrebu krajem 19. stoljeća, a vjeruje se da ga je izumio francuski znanstvenik Edouard Branly oko 1890. Njegov razvoj bio je važan korak u bežičnoj telegrafiji i radio komunikacijama. Tipični koherer je bila mala staklena cijev, ponekad s uklonjenim zrakom, djelomično ispunjena strugotinama ili nepravilnim granulama vodljivog materijala, često nikla, srebra ili kombinacije to dvoje.
Princip rada koherera uključuje vodljivost materijala unutar cijevi u različitim uvjetima. U normalnim uvjetima, otpornost metalnih granula ili strugotina u cijevi je prilično visoka zbog nesavršenog kontakta između različitih malih dijelova materijala. Međutim, kada su izložene radio valovima, vodljivost ovih čestica, kao cjeline, raste, što znači da se otpor na odgovarajući način smanjuje. Ugradnjom koherera u električni krug sposoban mjeriti razlike u vodljivosti između stanja mirovanja i stanja stimulacije radio valovima, postaje moguće otkriti prisutnost radio valova.
Implikacije za takav napredak bile su odmah očite, a koherer i njegove primjene istraživali su i razvili brojni poznati pioniri u području radija i elektronike, poput Marconija i Tesle između ostalih. Prva i najznačajnija primjena uređaja bila je u bežičnoj telegrafiji. Impulse dolazne radio energije mogao bi koherer pretvoriti u izlaz u obliku Morseove azbuke pomoću sustava stvarnih zvukova ili vrlo jednostavnih ispisa na papiru koji bi zatim telegrafist vješt u Morseovom kodu mogao pretvoriti u čitljiv tekst.
Brzo je otkriveno da se čestice u kohereru, nakon što su bile izložene radio valovima, ne vraćaju u prvobitno stanje kada je radio puls prestao. Iz tog razloga, bežični telegrafi koji koriste ovaj uređaj dizajnirani su s drugim uređajem zvanim dekoherer, koji automatski resetuje koherer cijev nakon svakog impulsa mehanički udarajući na nju kako bi pomaknuo čestice. To je omogućilo brz i automatski prijenos poruka Morseove azbuke bez žica.
Više od stoljeća nakon njegovog izuma nije se točno znalo zašto koherer radi na način na koji radi. Prevladavajuća teorija je tvrdila da prisutnost radio valova, oblika elektromagnetskog zračenja, uzrokuje zavarivanje između čestica na molekularnoj razini, povećavajući vodljivost. Ovo je bio primjer da znanstvenici nisu mogli kvantitativno dokazati točan mehanizam koji stoji iza promatranog fenomena, ali svejedno primjenjuju njegovu funkciju. Eksperimenti suvremenih istraživača pokazali su da je ovo objašnjenje najvjerojatnije točno.