Čovjek na Mjesecu je navodna slika muškog lica za koju neke kulture vjeruju da je vidljiva na površini Mjeseca. Većina ljudi se slaže da je lice vidljivo samo kada je mjesec pun. Rečeno je da je slika formirana nizom tamnih područja koja imitiraju dva oka, nos i otvorena usta. Ta područja su zapravo neka od Mjesečevih mora, kao što su Mare Imbrium i Serenitatis, koja s ljudima povezuju oči čovjeka.
Legenda kaže da je Čovjek na Mjesecu pravi čovjek. Najstarije predaje tvrde da je lice Kajina, koji je osuđen da kruži Zemljom i zauvijek gleda ono što nije mogao imati zbog svoje izdaje. Druge legende kažu da je to starac koji vuče hrpu štapova. Shakespeare ga spominje u Snu ljetne noći, a spominje i njegovu svjetiljku, trnjinu i psa. Čak su i u starom Rimu i Egiptu već postojale legende koje objašnjavaju lice na Mjesecu.
Dok većina legendi ne pripisuje specifično podrijetlo Čovjeku na Mjesecu, neka društva imaju ezoterično objašnjenje za lice. Na primjer, Inuiti vjeruju da on čuva duše ljudi i životinja koje su preminule. Na sličan način, Nepalci vjeruju da je to zapravo lice nekoga tko je preminuo, jer ljudi koji umru odlaze na Mjesec.
Čovjek na Mjesecu se ne vidi uvijek kao čovjekovo — ili čak ljudsko — lice. U nekim kulturama to je žena ili životinja, a najčešći su likovi zeca ili zeca, žabe ili bivola. U moderno doba, ljudi su identificirali mnogo slika kada gledaju pun mjesec, ovisno o njihovom sustavu vjerovanja i okruženju. Neobična viđenja uključuju pirate, čovjeka s naočalama, mladu djevojku i žabu.