“Crna žuč” je koncept koji je prvi osmislio grčki liječnik Hipokrat, koji je živio između 460. i 370. godine prije naše ere (pne). Vjerovalo se da prevelika količina tvari u ljudskom sustavu rezultira teškom depresijom. Balansiranje razine crne žuči s drugim humorom u tijelu trebalo je izliječiti stanje. Vjeruje se da su i druge bolesti povezane s oštećenim funkcioniranjem, kao što su seksualna disfunkcija i poteškoće s disanjem, posljedica neravnoteže crne žuči. Medicinska i psihološka istraživanja od tada su razotkrila teoriju, određujući neurološki kvar kao primarni fiziološki uzrok depresije.
Hipokrat je ovu žuč identificirao kao jedan od četiri bitna humora u ljudskom tijelu, zajedno sa žutom žuči, krvlju i sluzi. Vjerovalo se da neravnoteža u bilo kojem od ovih humora, kroz višak ili manjak, dovodi do raznih bolesti od kojih bi sustav mogao pretrpjeti. Također se vjerovalo da četiri tekućine imaju učinak na raspoloženje pojedinca; višak sluzi, na primjer, navodno je učinio pojedince emocionalno nereagirajućim.
Svaka od tekućina bila je povezana s elementom prirode, a bolesti uzrokovane njihovom neravnotežom bile su pokazatelj ove kvalitete. Preobilje žute žuči, na primjer, povezano je s prekomjernim požarima u tijelu, što je dovelo do “toplih” stanja poput groznice. Crna žuč je bila reprezentativna za Zemlju i identificirana je kao uzrok bolesti koje su dodavale “težinu” tijelu. To je uključivalo umor, letargiju i teške padove raspoloženja. Riječ “melankolija”, stanje duha kasnije povezano s depresijom, ime je dobilo od latinskog “melan” i “chole”, što doslovno znači “crna žuč”.
Bolesti su, prema humorizmu, bile uzrokovane poremećajem u radu organa koji su služili kao rezervoari za te tjelesne tekućine. U slučaju crne žuči smatralo se da poremećaji raspoloženja i umora potječu iz slezene. Drevni grčki liječnici vjerovali su da će se humor preliti u želudac i ostatak probavnog trakta, uzrokujući niz gastrointestinalnih poremećaja. Žuč koja je ušla u koštani sustav pacijenata mogla je stvrdnuti ili otežati kost, što je rezultiralo stanjima poput reumatoidnog artritisa.
Liječenje je često započinjalo pokušajem uravnoteženja humora izvana. To je općenito podrazumijevalo suzbijanje bolesti odgovarajućom razinom tjelesne aktivnosti i kontroliranje tjelesne temperature bolesnika; također se smatralo da određene dijete doprinose prilagođavanju humora. Ako bi se ovi prvi koraci pokazali neučinkovitima, liječenje je prešlo na ono što se smatralo izravnom kontrolom razine humora. Te su metode uključivale puštanje krvi u zahvaćena područja i gutanje otrova kako bi se izazvalo povraćanje.