Crni papar je začin ili začin uobičajen u mnogim kuhinjama. Pravi se od nezrelog voća ili papra u zrnu biljke Piper nigrum, cvjetnice koja potječe iz južne Indije. Ovaj začin se obično melje za upotrebu u hrani.
Plod Piper nigrum sastoji se od malih bobica koje počinju zelene i postaju tamnocrvene kada su potpuno zrele. Crni papar je samo jedan od proizvoda koji se mogu napraviti od papra u zrnu. Bijeli papar, zeleni papar i ružičasti papar su druge sorte.
Crni papar se pravi od nezrelog, zelenog ploda biljke paprika, koji se kuha u vrućoj vodi, a zatim suši. Vruća voda služi za čišćenje zrna papra i pucanje pokožice, što ubrzava rad enzima za smeđe boje dok se voće suši. Zrna papra se ili ostavljaju na suncu da se osuše ili suše strojno. Koža postaje tamna i naborana, a voće se tijekom sušenja stvrdne.
Zrna papra su tvrda i obično se moraju samljeti da bi bila jestiva. Međutim, mljevena paprika brzo gubi svoj okus. Većina kuhara preporučuje mljevenje paprike po potrebi, neposredno prije dodavanja u hranu, kako bi se zadržao što veći okus.
Iako je crni papar danas glavna namirnica na kuhinjskim stolovima diljem svijeta, nekoć je bio toliko vrijedan da se koristio kao novac. U antičkom svijetu najvažniji izvor ovog začina bila je indijska obala Malabar, jugozapadna obala zemlje. Začin se trgovao s obližnjim zemljama, da bi na kraju stigao do Kine, Grčke, Egipta i Rimskog Carstva, iako su ga samo najbogatiji mogli priuštiti izvan južne Azije.
Crni papar bio je glavni katalizator europskog doba istraživanja počevši od 15. stoljeća. Trgovački putovi prema Indiji i drugim izvorima željenih začina bili su iznimno vrijedni, a zemlje koje su ih kontrolirale kontrolirale su europsko gospodarstvo. Tijekom doba istraživanja, paprike je u Europi bilo više i ljudi prosječnog imovinskog stanja postali su si to priuštiti.
Danas crni papar još uvijek čini jednu petinu svjetske trgovine začinima, ali Indija više nije glavni proizvođač. Vijetnam sada vodi na izvoznom tržištu, a slijede ga Indonezija, Brazil, Malezija i Indija.