Katolička crkva svake godine održava mnoge posebne mise, a svaka je osmišljena da slavi neku stvar ili neki aspekt života. Jedna od tih posebnih proslava zove se Crvena misa. Slavi se svake godine, iako je bilo trenutaka kada se zasigurno jedva poštivala, kao posebno sredstvo za traženje smjernica za one koji rade u pravnom sustavu poput odvjetnika, sudaca i studenata prava i također za one koji rade kao državni dužnosnici. Cilj Crvene mise je zamoliti Duha Svetoga da vodi svaku osobu da djeluje na način koji je najpravedniji i Bogom najdarniji.
Razlog zašto se misa zove Crvena misa proizlazi iz boja koje nose svećenici koji služe misu. Crvena boja također se odnosi na određene biblijske odlomke. 50 dana nakon što je Isus uskrsnuo od mrtvih, apostoli su bili zajedno u sobi kada su ih iznenada susreli ognjeni jezici, koji su svaki ispunili Duhom Svetim. Jezici su jasno značili da su trebali ići naviještati Isusovo djelo, a vatru, da će to činiti s velikom strašću. Prizivanje vatrenih jezika crvenom bojom molba je da će svi koji odlučuju o tuđim životima to učiniti na Kristolik način.
Najranija crvena misa održana je u Parizu u 13. stoljeću, a njezina se popularnost proširila na druge europske zemlje početkom 14. stoljeća. Neko vrijeme, osobito tijekom protestantske reformacije, misa je izašla iz mode, ali je ponovno oživjela u Sydneyu u Australiji 1931. godine. SAD će svoju prvu crvenu misu održati tek 1950-ih.
Danas otprilike polovica svih država u SAD-u održava godišnju Crvenu misu, a tradicija je ponovno započela u mnoštvu zemalja. Najveća crvena misa koja se održava u SAD-u je godišnja misa u katedrali sv. Mateja apostola, koja se nalazi u Washingtonu DC Mnogi ljudi koji rade u Kongresu ili u pravosudnom sustavu prisustvuju ovoj misi, koja se uvijek održava prvog Nedjelja listopada. Nadalje, mnogi od polaznika nisu katolici, ali su zasigurno usklađeni s idejom da je u njihovoj profesiji potrebno vodstvo. Dolazak na ovu misu nije obvezan, a svatko tko radi kao državni dužnosnik ili na bilo kojoj razini pravosudnog sustava ide na misu kao privatna osoba, posebno kako bi naglasili da ne pokušavaju spojiti crkvu i državu.
Neki političari namjerno izbjegavaju prisustvovati misi, jer bi se činilo da je u suprotnosti s razdvajanjem između crkve i države, te bi preferirali katolička stajališta o raznim pitanjima koja su probna. Mnogi drugi smatraju da je pohađanje samo duhovno olakšanje, i iako možda ne dijele sva katolička stajališta o političkim pitanjima, ponizno smatraju da malo božanskog vodstva nije tako loša stvar kada je u pitanju kreiranje javne politike, donošenje presuda, braneći druge, ili odlučujući o sudbini pojedinaca.
Mnoga veća okupljanja Crvene mise ne održavaju se da bi se dala politička poanta, već da bi se pomoglo političarima i onima u pravnoj profesiji da razmisle o tome što ih vodi u donošenju odluka. Te mase ne traže nove članove katoličanstva, već poštuju svetu ulogu ljudi u dijeljenju pravde, za koju mnogi kršćani (i mnoge druge vjerske skupine) vjeruju da je jedan od darova koje je Bog dao svom narodu.