Dekalcifikacija kostiju je izraz koji se koristi u medicinskom području, ali se može odnositi na dvije različite stvari. Jedno značenje odnosi se na proces u kojem se kosti iscrpljuju od kalcija zbog nedostatka hranjivih tvari i nedovoljne prehrane, što rezultira nekim prijelomima i bolestima kostiju. Drugo značenje dekalcifikacije kostiju odnosi se na proces u kojem se kalcij namjerno uklanja iz ekstrahirane kosti kako bi se kost pravilno pregledala.
U prvom smislu tog pojma, dekalcifikacija kostiju često se događa kada tijelo nema dovoljno kalcija u sebi. Kosti u tijelu mogu se promatrati kao “banka kalcija”, a kad god nekim organima ili dijelovima tijela nedostaje kalcij, tijelo “posuđuje” kalcij iz kostiju, koje su tada iscrpljene kalcijem. Dekalcificirane kosti često će izgledati slabe, sadržavati mnogo proširenih pora sličnih porama spužve, jer nema dovoljno kalcija da popuni rupe. Slabe kosti će također težiti manje i možda neće moći pravilno poduprijeti tijelo.
Među stanovništvom, stariji građani ili starije osobe najvjerojatnije će doživjeti dekalcizaciju kostiju, zbog prirodnog procesa starenja. Zbog toga mnogi od njih imaju iskrivljena leđa ili teško hodaju, dva očita znaka dekalcifikacije kostiju. To može rezultirati osteoporozom, rahitisom i teškim prijelomima kod kojih je vrijeme cijeljenja produljeno. Kako bi se spriječile daljnje štete, vrlo je važna stalna opskrba kalcijem u prehrani, zajedno s dodacima kalcija u tabletama. Neke namirnice bogate kalcijem su mlijeko, brokula i sardine.
Druga upotreba izraza “dekalcifikacija kostiju” često se radi u histološkim laboratorijima, gdje bi analitičari uzeli mikroskopski uzorak kosti kako bi ga temeljito pregledali. Kalcij općenito čini kosti jakima i tvrdima, što otežava izrezivanje mikroskopskog “presjeka” kosti; stoga se kost podvrgava dekalcificiranju kako bi se omekšala. Kosti su obično uronjene u otopinu koja uklanja kalcij iz kostiju, proces koji može potrajati tjednima ili mjesecima, ovisno o tome koliko su kosti velike. Obično se koriste dvije otopine, jedna od kelatora i jedna od kiselih otopina.
Kelirana otopina obično apsorbira metalne elemente, kao što je kalcij, iz kostiju, dok kisela otopina otapa i pojede kalcij. Najčešće korištena otopina je kelirana, nazvana etilen diamin tetraoctena kiselina (EDTA). Postupak dekalcifikacije nije samo opsežan, već može biti i naporan, jer može uključivati ispiranje kosti i svakodnevnu promjenu otopine. Važno je da kost nije pretjerano dekalcificirana ili će kost biti beskorisna.