Kada se industrije uglavnom vode privatno, ali ih u velikoj mjeri kontrolira vlada putem zakona, to je regulacija, ali kada se propisi uklone, dopuštajući industriji slobodnije ruke, to je poznato kao deregulacija.
Pogotovo u uglavnom kapitalističkim zemljama, industrije se često protive previše uplitanja vlade. Ne žele se pridržavati dodatnih stvorenih zakona jer bi to moglo koštati novac i stvoriti dodatni posao. Mnoga poduzeća tvrde da vlada nema pravo određivati kako privatna industrija vodi svoje poslovanje, a kada to učini, to košta sve uključene, uključujući potrošače. Tvrdi se da su poduzećima savršeno sposobne djelovati na etičke načine koji štite kupca i koji ne gube profit, kada je tvrtkama dopuštena samoupravljanje.
Deregulacija nije nov koncept, pogotovo u mjestima poput Sjedinjenih Država. Određeni sektori stanovništva SAD-a odavno pozivaju da uplitanje vlade u poslovanje, u obliku regulacije i vršenja kontrole nad poslovanjem, krši neke od temeljnih načela društva. U tu svrhu, mnoge industrije su se borile i pobijedile u deregulaciji, stječući daleko veću kontrolu nad svojim industrijama i standardima koje mogu osobno postaviti.
Uklanjanje propisa ne znači nužno da su svi zakoni uklonjeni, ali mogu biti jednostavniji i lakši za slijediti. U suštini, dovoljno zakona da tvrtka ili tvrtke rade na mnogo neovisniji način može se promijeniti ili odbaciti. Određene industrije u SAD-u koje su bile podložne stupnju ili više deregulacije uključuju elektroenergetske tvrtke, bankarske i trgovačke industrije te mnoge široko rasprostranjene transportne agencije.
Naime, pitanje deregulacije predstavlja nekoliko različitih političkih stajališta. Oni koji se zalažu za ukidanje, uklanjanje ili pojednostavljenje nekih propisa tvrde da to ima ekonomskog smisla. Oni sugeriraju da bavljenje strogim zakonima stvara gubitak profita i to će uvijek biti dodijeljeno kupcima industrije kroz više cijene. S druge strane, jednostavniji zakoni koji dopuštaju poduzeću da napravi veći izbor, znači manji gubitak dobiti i više potencijalnog novca koji potrošač može uštedjeti.
Druga strana ovoga je da se deregulacija može pokazati skupim i može rezultirati zloporabama. Za pad financijskih tržišta u kasnim 2000-ima uglavnom se okrivljuje nedostatak zakona koji bi spriječili zlouporabe, a nastala je financijska šteta bila je značajna i pretjerana, što je utjecalo na one s mnogo bogatstva i one koji su imali vrlo malo. Čak su i ljudi koji su obično za deregulaciju počeli zahtijevati veću kontrolu države nad tržištem kako bi izbjegli ponavljanje ove ekonomske katastrofe. Ipak, drugi se i dalje protive promjenama sadašnjih zakona, sugerirajući da tržište ima punu sposobnost da se regulira.