Deregulacija komunalnih usluga je proces dopuštanja privatnim tvrtkama da isporučuju proizvode kao što su plin, struja, voda i telefonske usluge, umjesto da se to ograničava na vladine agencije. Glavna teorija za to je da će to stvoriti konkurenciju i koristiti potrošačima s nižim računima. Međutim, postoji određena rasprava o tome hoće li se to doista dogoditi.
Kod nekih komunalnih usluga, iako na tržištu postoje suparnički dobavljači, fizičku opskrbu i dalje će kontrolirati i održavati jedna organizacija. Dobavljači će ovoj organizaciji jednostavno platiti naknadu po kupcu, a zatim će koristiti kombinaciju konkurentnih cijena i snižavanja vlastitih administrativnih troškova kako bi privukli kupce uz ostvarivanje profita. To znači da, za razliku od mnogih konkurentskih tržišta, mnogi kupci neće birati između tvrtki na temelju kvalitete njihovog proizvoda; kod komunalnih usluga to je isto bez obzira na dobavljača. Umjesto toga, oni biraju na temelju cijene i usluge koju dobivaju u smislu administracije i rješavanja problema.
Deregulacija komunalnih usluga dovela je do rasta popularnosti web stranica za usporedbu cijena. Cilj im je olakšati izbor između različitih dobavljača komunalnih usluga. Takva web-mjesta automatiziraju proces utvrđivanja koliko će određeni kupac platiti kod svake tvrtke na temelju iznosa komunalnih usluga koje koriste. To može biti složen proces budući da različite tvrtke nude širok raspon cjenovnih shema temeljenih na različitim obrascima korištenja.
U većini mjesta gdje je došlo do deregulacije komunalnih usluga, službena organizacija, bilo državna ili neovisna agencija, će regulirati tržište. Ova uredba može uključivati provjeru ispunjavaju li tvrtke minimalne standarde za održavanje zaliha ili da su poštene u svom oglašavanju. Ako regulator vjeruje da se tvrtke dogovaraju kako bi cijene umjetno bile visoke, mogu sami poduzeti radnje ili slučaj proslijediti komisiji za natjecanje, ovisno o lokalnoj organizaciji.
Oni koji podržavaju deregulaciju komunalnih usluga tvrde da ona donosi moć konkurentnog tržišta na cijene, što znači da potrošači dobivaju bolju vrijednost. Oni također tvrde da to potiče tvrtke da proizvode fleksibilnije cijene kako bi zadovoljile potrebe određene vrste kupaca. Drugi argument za deregulaciju komunalnih usluga je da smanjuje potrebu za državnim financiranjem neučinkovitih državnih dobavljača komunalnih usluga, što bi zauzvrat moglo smanjiti poreze.
Protivnici kažu da cijene nisu uvijek niže nego kada je opskrbu kontrolirala javna tvrtka. Oni također tvrde da su cijene stabilnije kod dobavljača komunalnih usluga u javnom vlasništvu jer njihova veća veličina znači da si mogu priuštiti da svoje cijene temelje na dugoročnim prosjekima, a ne da odmah reagiraju na promjene veleprodajne cijene, na primjer, plina. Drugi argument protiv deregulacije komunalnih usluga je da to znači da vlada ima manju kontrolu nad načinom na koji se dobavljači komunalnih usluga ponašaju po pitanju okoliša.