Regulacija prirodnog plina bila je na snazi, navodno radi zaštite kupaca od visokih cijena energije, tijekom prvih godina te industrije opskrbe energijom. Industrija je u to vrijeme prvenstveno bila monopol, pa je imala moć naplaćivati potrošačima sve što je htjela, uključujući i više cijene. Pomak prema deregulaciji prirodnog plina u Sjedinjenim Državama počeo se formirati 1935. godine kada se Federalna trgovinska komisija (FTC) zabrinula zbog reguliranih monopolskih praksi industrije i njezine gotovo potpune kontrole nad cijenama energije za potrošače. Deregulacija prirodnog plina ponudila je američkim potrošačima veći izbor dobavljača, a kao rezultat toga, niže cijene prirodnog plina nekih tvrtki.
Donošenjem Zakona o prirodnom plinu iz 1938. godine, američka vlada je mogla regulirati stope za isporuku prirodnog plina međudržavnim plinovodima. Ovo je bio još jedan način na koji je vlada nastojala ograničiti tržišnu moć monopola prirodnog plina. Drugim riječima, bio je to pokušaj da se troškovi održe konkurentnim za potrošače.
Do 1960-ih, Federalna komisija za električnu energiju (FPC) regulirala je cijenu prirodnog plina koji je bio namijenjen za međudržavnu, ali ne i unutardržavnu isporuku. Dobavljači su otkrili da mogu prodati svoj prirodni plin za svoju bližu regiju po mnogo višim cijenama. Kao rezultat toga, stvorena je nestašica prirodnog plina u regijama izvan potrošača jer je većina opskrbe završila u unutardržavnom sustavu isporuke. Stoga je regulacija industrije prirodnog plina od strane savezne vlade zapravo nanijela štetu potrošačima do kraja 1970-ih.
Kako bi se promicala deregulacija prirodnog plina kako bi se spriječio nedostatak međudržavnih opskrba, Zakon o politici prirodnog plina (NGPA), kao dio Nacionalnog zakona o energiji (NEA), donesen je u studenom 1978. Deregulacija i rezultirajuća povećanja u cijenama prirodnog plina dovode do prekomjerne ponude zbog smanjene potražnje. Kupci prirodnog plina bili su prisiljeni kupiti paketni plan koji se sastojao od opskrbe i isporuke. Naredbom FERK-a br. 436, koja je izdana 1985. godine, međudržavni plinovodi imali su mogućnost da se ponašaju isključivo kao transporteri zaliha prirodnog plina umjesto da budu i prodavači istih.
Tijekom 1990-ih, deregulacija prirodnog plina omogućila je mnogo više opcija dobavljača za rezidencijalne i poslovne korisnike. Usluge prirodnog plina nastavile su se pružati, neometano, preko prvobitnog dobavljača, ali uz određene uštede kupcima nakon što su odabrali novog opskrbljivača. To je dalo potrošačima ulogu u donošenju odluke koja je za njih najbolja, u pogledu opskrbe prirodnim plinom. Uz deregulaciju prirodnog plina, konkurencija između novih tvrtki dobavljača imala je tendenciju da cijene za potrošače drže nižima, a također i pod kontrolom.
Od 2000. godine mnoge druge zemlje osim Sjedinjenih Država pokrenule su prijedloge za deregulaciju prirodnog plina kod Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Kanada, Norveška i južnoameričke zemlje Venezuela i Čile poduzele su korake u tom smjeru. Britanija sada ima jednu od najliberaliziranijih industrija opskrbe prirodnim plinom na svijetu. Što se Europske unije tiče, do 2008. godine oko 33% ukupne potrošnje plina bilo je iz deregulirane isporuke.