Desenzibilizacija i reprocesiranje pokreta oka (EMDR) je psihoterapeutska tehnika koja bi trebala pomoći ljudima u procesuiranju traumatskih događaja. Koristi se u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznog poremećaja i srodnih psiholoških problema. Učinkovitost ovog procesa nije shvaćena, a u nekim je krugovima kontroverzna. Neki ljudi tvrde da je EMDR upitne vrijednosti jer nije pokazao dobre rezultate u kontroliranim studijama i zato što je mehanizam kroz koji djeluje nije jasan.
Koncept je razvijen krajem 1980-ih. U desenzibilizaciji i ponovnoj obradi pokreta oka, klijent i terapeut zajedno prolaze kroz niz od osam koraka. Cilj je navesti klijenta da procesuira traumatske događaje bez doživljavanja traume, kako bi se pacijent mogao oporaviti od traume. Za ljude koji su doživjeli traumu, pokušaji obrade mogu rezultirati ponovnim doživljavanjem traume, što nije korisno. Desenzibilizacija pokreta očiju i ponovna obrada trebali bi pomoći pacijentu da prođe ovu fazu dopuštajući pacijentu da procesira iskustvo.
Tijekom sesije od pacijenta se traži da vizualizira traumu i stvari zbog kojih se pacijent osjeća opušteno i sretno. Slike se mogu koristiti kao vizualni znakovi, a terapeut također uključuje klijenta u pokrete očiju. Od klijenta se može tražiti da prati prst terapeuta, instrument ili svjetlo. Brzi pokreti naprijed-natrag trebali bi desenzibilizirati pacijenta tako da se on ili on mogu usredotočiti na obradu traume i kretanje kroz nju. Sesije obično traju oko 90 minuta i mogu se odvijati po različitim rasporedima.
Čini se da su za neke pacijente desenzibilizacija i ponovna obrada pokreta očiju vrlo korisni. U nekim od ovih slučajeva, terapeuti su otkrili da je od pomoći bilo koja vrsta podražaja koji izmjenjuje stimulaciju na obje strane mozga. Čini se da tapkanje, na primjer, ima slične rezultate. Kod ovih pacijenata, pacijent je sposoban obraditi traumu i krenuti naprijed, te neće doživjeti ponavljanje traume kada razmišlja o njoj.
Čini se da kod drugih pacijenata EMDR nema koristi. Psihoterapija je vrlo individualizirano iskustvo, i kao rezultat toga, nešto što dobro funkcionira za jednu osobu možda neće biti učinkovito za drugu. Studije također nisu jasne o dugoročnim prednostima desenzibilizacije i ponovne obrade pokreta očiju; moguće je da se bolesnici koji iskuse dobrobiti mogu ponoviti kasnije u životu ako se terapija ne nastavi.