Deveti amandman Ustava Sjedinjenih Država štiti sva prava ljudi koja nisu posebno spomenuta drugdje u Ustavu. Bio je dio izvorne Bill of Rights izrađene 1787. godine i ratificirane 1791. godine. Zaštićena prava nazivaju se “nenabrojenim” pravima, a uključuju ona koja proizlaze iz drugih zakonskih prava, kao i prirodna, temeljna i pozadinska prava. Kombinira se s Desetim amandmanom radi zaštite prava i situacija koje nisu predviđene u prethodnih osam amandmana.
Ovaj se amandman koristi za zaštitu građanstva od bilo kakvog širenja vladine moći zbog ograničene prirode Povelje o pravima. Budući da se svako pravo naroda Sjedinjenih Država nikako ne bi moglo spomenuti u Ustavu, Deveti amandman je dodan da dopuni već spomenuta. Amandman štiti mnoga prava koja su implicirana u univerzalnom građanskom zakoniku, te ona koja su povezana s drugim već proglašenim pravima. Štiti te osobne slobode od državnog i saveznog kršenja.
Vrhovni sud je vezan vodičem zdravog razuma kada tumači osnove prava obuhvaćenih amandmanom. Oni su to u nekim slučajevima iskoristili u svoju korist, proglašavajući postupke ljudi prirodnim, nenabrojenim pravima, poput prava na pobačaj u predmetu Roe protiv Wadea. Drugi, među njima suci Vrhovnog suda, tvrdili su da amandman jednostavno zabranjuje uskraćivanje prava koja nisu spomenuta u prvom amandmanu. To ne daje, tvrdio je Antonin Scalia 2000., sucima ovlast da utvrde koja su to dodatna prava.
Povijest Devetog amandmana bila je jedna od najkontroverznijih zakona o pravima. Snažno su ga podržavali Alexander Hamilton i James Madison. Mnoge konvencije o ratifikaciji 1787. godine predlagale su dopuštenje za daljnje izmjene jer se pojavila potreba za dodatnim pravima, što je i provedeno. Nekima, međutim, to nije bilo dovoljno. Konvencija o ratifikaciji Virginije pokušala je umiriti federaliste Hamiltona i Madisona predloživši amandman koji bi Kongresu dao ovlast da napravi iznimke od prava koja nisu nabrojana, ali ne i da proširi ovlasti Kongresa.
Prvih osam amandmana Ustava predviđaju način na koji Kongres može riješiti navedena prava. Deveta se, međutim, bavi pravima koja nisu data u ruke vladama, a ta su prava bila predmet mnogih odluka Vrhovnog suda, kao i mnogih argumenata o razinama moći i diskrecije u višim rangovima sudske i izvršne vlasti.