U računalstvu, diferencirana usluga je vrsta strategije dizajna koja omogućuje odvajanje mrežnog prometa u nekoliko različitih kategorija ili klasa. Ovaj pristup može biti od velike pomoći u smislu razumijevanja prirode prometa na danoj mreži kao i dodjele resursa kako bi se svakom klasom moglo upravljati s najvećim stupnjem učinkovitosti. Obrasci dizajna softvera često će omogućiti neku vrstu diferencirane aplikacije usluge, dopuštajući nekoliko različitih tipova ili klasa prometa da se izvode na jednoj mreži bez stvaranja problema s prijenosom.
Postoji niz klasa koje se obično povezuju s diferenciranom uslugom. Među onima koji su tipični za većinu mreža su lokalni internetski protokol ili IP adrese, bilo koje IP adrese klijenta koje se koriste u mreži i raspored povezan s mrežom koji se koristi za obradu ulaznih i odlaznih informacija. Elementi kao što su tip aplikacijskih portova koji se koriste u mreži kao i postavke protokola relevantne za različite prijenose podataka unutar mreže također bi se smatrali diferenciranom uslugom.
Obično će sav promet koji je u skladu s istim osnovnim protokolima uživati u istoj kategoriji ili klasifikaciji. Kvalificiranjem vrste prometa koji se koristi u različitim aplikacijama i za obavljanje različitih zadataka, proces dodjele resursa na način koji ne dovodi do problema s performansama s drugim pokrenutim aplikacijama svede se na minimum. Zbog toga su mnoge mreže dizajnirane da prepoznaju i klasu i izvedbu programa koji koriste te klase. Kada diferencirana usluga radi na najvišoj mogućoj razini izvedbe, ukupna funkcionalnost mreže ili sustava vjerojatno će ostati prilično visoka.
Jedna ključna prednost diferenciranog pristupa usluga je da hardver i softver uključeni u mrežu mogu nastaviti funkcionirati bez obzira na to što se događa s drugim klasama ili kategorijama usluga. To znači da će usmjerivači nastaviti normalno funkcionirati bez obzira na to što se događa s drugim aplikacijama koje također rade kao dio mreže. Iako je ova prednost značajna, diferencirana postavka usluge nije bez nekih potencijalnih obveza. Na primjer, ponekad je teško točno identificirati kako su različiti usmjerivači međusobno povezani, što znači da možda neće biti moguće u potpunosti oporaviti pojedinosti o tome kako se upravlja informacijskim paketima i na mjestu nastanka i na mjestu završetka. Ako postoji neka vrsta problema s prijenosom paketa podataka, to bi moglo stvoriti dodatni odvod resursa što bi moglo usporiti neke aktivnosti na kratko vrijeme.