Dijagnostičko peritonealno ispiranje je klinički postupak koji se koristi za provjeru prisutnosti krvi u peritoneumu ili trbušnoj šupljini. Obično se izvodi u hitnim sobama kada pacijenti pokazuju znakove velike traume na abdomenu. Kirurg napravi mali rez ispod pupka i umetne kateter kako bi izvukao tekućinu iz peritoneuma. Ako tekućina sadrži krv, pacijent se obično mora podvrgnuti hitnoj operaciji kako bi se popravila šupljina i crijeva te spriječila krvarenja opasna po život.
Osoba koja je sudjelovala u velikoj prometnoj nesreći, padu s visine ili sukobu koji rezultira traumom tupim predmetom može imati oštećenje unutarnjih organa i crijeva. Probojne ozljede, kao što su rane od vatrenog oružja i rane nožem, također mogu uzrokovati velika krvarenja u peritoneumu. Ako se unutarnje krvarenje ne otkrije i ne zaustavi odmah, rizik od šoka ili iznenadne smrti dramatično se povećava. Liječnici se oslanjaju na dijagnostičko peritonealno ispiranje kako bi brzo i pouzdano identificirali probleme kako bi se mogle donijeti odgovarajuće odluke o liječenju.
Prije početka dijagnostičkog peritonealnog ispiranja, kirurški tim poduzima potrebne korake za stabilizaciju pacijenta i pružanje lokalne anestezije. Foleyev kateter i želučana sonda obično se umetnu u mjehur i isprazne želudac. Zatim se napravi mali okomiti rez neposredno ispod pupka i kateter se uvodi u unutarnji prostor peritoneuma. Infundira se mala količina bistre fiziološke otopine. Zatim kirurg obično uklanja kateter, šije rez i ljulja pacijenta naprijed-natrag kako bi fiziološku otopinu rasporedio po šupljini.
Nakon otprilike pet minuta, rez se ponovno otvara i kirurg izvlači tekućinu. Ako otopina očito sadrži krv, odmah se razmišlja o operaciji. Bistra tekućina se šalje u laboratorij kako bi se utvrdilo jesu li prisutni mali tragovi krvi. Kada je dijagnostičko peritonealno ispiranje pozitivno na krv, izvodi se otvoreni kirurški zahvat kako bi se locirao i popravio mjesto krvarenja.
U mnogim slučajevima, kirurzi radije koriste ultrazvuk i kompjuteriziranu tomografiju umjesto dijagnostičkog peritonealnog ispiranja kako bi provjerili ima li intraabdominalne traume. Slikovni testovi su potpuno neinvazivni i obično su vrlo točni. U određenim slučajevima, međutim, nije sigurno ili praktično provoditi slikovne testove. Dijagnostičko peritonealno ispiranje koristi se ako tehnologija snimanja nije dostupna ili ako je pacijent u nestabilnom stanju zbog višestrukih ozljeda. Kada je moguće, često se provode i tehnike ispiranja i ultrazvuk kako bi se ukazalo više povjerenja u dijagnozu.