Dijamantna ćelija nakovnja je stroj kojim fizičari stavljaju uzorke pod ekstremno visoke tlakove (do ~360 gigapaskala) u svrhu istraživanja njihovih svojstava, uključujući fazne prijelaze, atomsko vezanje, razine viskoznosti i difrakcije te kristalografsku strukturu. Dijamantne stanice na nakovnju mogu simulirati pritiske od milijuna atmosfera, rekreirajući uvjete slične onima u središtu Zemlje ili unutar plinskih divova. Oni su među jedinim laboratorijskim aparatima sposobnim za stvaranje oblika degenerirane tvari poput metalnog vodika.
Dijamantne ćelije nakovnja rade na jednostavnom principu – djelovanjem velike količine sile na malu površinu, može se postići ogroman neto pritisak. Dijamantni nakovanj, nasljednika nakovnja od legure ugljika i volframa, izumili su istraživači Weir, Lippincott, Van Valkenburg i Bunting u kasnim 1950-ima u sklopu svog rada u Nacionalnom uredu za standarde (NBS). Osim što je bio najtvrđi materijal u to vrijeme i praktički nestlačiv, dijamant je proziran, što olakšava pregled eksperimentalnih uzoraka dok se komprimiraju. Također pomaže u provođenju spektroskopskih eksperimenata.
Tri glavne komponente čine ćeliju dijamantnog nakovnja. Prvi su dva besprijekorna dijamanta, težine od 1/8 do 1/3 karata, s paralelnim stranama suprotstavljenim jedna drugoj. Kulet, mjesto gdje se dva dijamanta dodiruju, obično ima promjer od oko 0.6 mm. Za pokuse koji zahtijevaju još veće pritiske, kulet se može učiniti još manjim.
Druga komponenta ćelije dijamantnog nakovnja je uređaj za djelovanje sile, koji pritišće dijamante jedan o drugi s obje strane. To mogu biti vijci koji se zatežu, plin koji pritiska membranu ili obična poluga. Treća komponenta dijamantnog nakovnja je metalna brtva koja okružuje perimetar nakovnja, sadrži uzorak i pruža otpornost na kompresiju na rubovima, smanjujući mogućnost kvara nakovnja.
Dijamantna ćelija nakovnja važan je dio opreme koji nam omogućuje simuliranje pritisaka koje inače nikada ne bismo vidjeli, dajući nam pristup svijetu materijala koji inače ne bi bio vidljiv.