Cache je dio u memoriji središnje procesorske jedinice (CPU) računala koji automatski čuva prethodno pregledane podatke bez korisničkog unosa ili preferencija. Dinamička predmemorija sadrži podatke, ali ono što se čuva određuje se prema uputama korisnika, dopuštajući korisniku da preuzme kontrolu nad sustavom dinamičke predmemorije. Time se sprječava prekomjerna upotreba predmemorije i zadržavaju se samo važne funkcije. S dinamičkim sustavima, korisnik obično može povećati ili smanjiti veličinu predmemorije. Jedan od problema s nepravilno konfiguriranim predmemorijem je taj što, ako je predmemorija postavljena prenisko, može odbaciti važne podatke.
Predmemorija je napravljena kao mreža za hvatanje podataka. Kada korisnik pristupi web stranici, pokrene program ili učini bilo što drugo, predmemorija će to zabilježiti i pohraniti u privremenu memoriju. Ako korisnik ponovno pristupi web stranici ili programu prije nego što napusti predmemoriju, tada će se učitati puno brže jer računalo još uvijek ima informacije u svježem stanju. Problem s cache memorijom je što se može brzo napuniti funkcijama koje su korisniku nevažne ili se rijetko koriste.
Mnogi sustavi imaju automatsku predmemoriju koja je postavljena previsoko — viša od memorije s slučajnim pristupom (RAM) — što može uzrokovati česte probleme. Kada je predmemorija postavljena izvan RAM-a, sustavu je teško učitati ili izračunati novije procese. Izvedba uvelike pati, jer cache ne želi odustati od podataka, ali želi otvoriti memoriju kako bi omogućio učitavanje novih podataka.
Dinamička predmemorija jedno je moguće rješenje ovog problema. S jedne strane, korisnik može odabrati nekoliko programa ili funkcija i postaviti ih u dinamičku predmemoriju. Na primjer, ako korisnik postavi web-preglednik kao prioritet, tada će njegovi podaci biti predmemorani bez odlaganja, dok se funkcije nižeg prioriteta neće čuvati u predmemoriji ili će biti odbačene kada je to potrebno.
Drugo rješenje je da korisnik može postaviti veličinu predmemorije na dinamičku predmemoriju. To omogućuje da se predmemorija postavi na svoju apsolutnu potrebu i može se dinamički mijenjati za sve što korisniku treba. Kada se to učini, predmemorija ne može preuzeti RAM.
Problem s postavljanjem dinamičke predmemorije je taj što je korisnik može postaviti prenisko. U ovom slučaju, kada se predmemorija popuni, ali korisnik učita nove podatke za funkciju visokog prioriteta, predmemorija će postati zbunjena. Može odbaciti važne podatke iz predmemorije kako bi zadržao nove podatke ili može odbiti pohraniti nove informacije. Ako se to dogodi, predmemorija mora biti postavljena na viši prag.