Dipsomanija je zastarjeli klinički izraz koji se nekada koristio za alkoholizam i probleme zlouporabe alkohola koji nisu u potpunosti zadovoljavali trenutne dijagnostičke kriterije za alkoholizam. Ovaj se izraz pojavio u 19. stoljeću, a nestao je u 20. kada su kliničari reformirali brojne kliničke pojmove. Još uvijek se može vidjeti u kontekstu starijih kliničkih tekstova i referenci, kao i knjiga smještenih u to razdoblje, kada bi likovi prirodno poznavali prekomjerno pijenje i ovisnost o alkoholu kao dipsomanija.
Povijesno gledano, liječnici su prepoznali razliku između pacijenata koji bi mogli piti rekreativno, zadržavajući kontrolu nad svojim navikama pijenja, i pacijenata koji su razvili opasan odnos s alkoholom. Pacijent s dipsomanijom mogao bi doživjeti intenzivnu žudnju i gubitak kontrole, gdje bi pila čak i kad bi znala da ne bi smjela. Takvi su pacijenti također razvili toleranciju i mogli su popiti velike količine alkohola prije nego što se opijaju. Također su razvili simptome ovisnosti i mogli bi doživjeti odvikavanje ako bi potpuno i naglo prestali piti.
Liječnici su dipsomaniju često smatrali bolešću nižih klasa ili raskalašenih pripadnika drugih klasa koji su na neki način bili korumpirani. U tadašnjim modelima bolesti stanje se također često doživljavalo kao krivnja loših životnih uvjeta i osobnih propusta na strani bolesnika. Kliničari bi ukazivali na druge pripadnike iste klase koji bi mogli odgovorno koristiti alkohol kao dokaz da je dipsomanija rezultat nedostatka moralne strogosti.
Međutim, krajem 19. stoljeća kliničari su počeli uviđati da je dipsomanija složeno stanje. Mogla se uočiti nasljedna poveznica, gdje su se neke obitelji očito više borile sa zlouporabom alkohola od drugih. Liječnici su također primijetili da uspjeh u liječenju može ovisiti o obiteljskoj anamnezi, kao i o pružanju odgovarajuće podrške pacijentu. Dok su se kronično pijanstvo ili napadi ekstremne intoksikacije isprepleteni razdobljima trijeznosti još uvijek smatrali moralno nepoželjnim, liječnici su prepoznali da su neki pacijenti u nepovoljnijem položaju kada je u pitanju izbjegavanje alkoholizma i traženje liječenja.
Kao i kod drugih zastarjelih kliničkih izraza, precizno značenje “dipsomanije” u tekstu može biti predmet rasprave. Neki liječnici su stanja koja tehnički nisu alkoholizam nazivali dipsomanijom, a izraz se često koristio kao privlačan opis svakog pacijenta koji se često opija. To je uključivalo pacijente koji nisu pokazivali znakove gubitka kontrole ili ovisnosti. Razvoj preciznijih dijagnostičkih pojmova i kriterija bio je značajan napredak u liječenju medicinskih stanja, jer je omogućio liječnicima da slijede postavljene standarde liječenja prilagođene specifičnim medicinskim problemima.