Direktiva o zlouporabi tržišta (MAD) je zakon koji je Europski parlament usvojio 2003. godine kako bi se riješila zabrinutost zbog manipulacije tržištem u Europskoj uniji. Direktiva je stvorila smjernice za zajednički okvir koji će se primjenjivati u svim zemljama članicama u svrhu jasnog definiranja tržišne manipulacije i stvaranja mehanizma za provedbu i kažnjavanje. Očekivalo se da će pojedine zemlje članice koristiti Direktivu o zlouporabi tržišta kao nacrt za reformu vlastitih financijskih sustava za stvaranje zajedničkog zakonodavstva u cijeloj EU.
Prema Direktivi o zlouporabi tržišta, ciljana su dva pitanja od posebnog značaja. Prvi je insajdersko poslovanje, korištenje informacija koje nisu općenito poznate javnosti za profit od trgovanja vrijednosnim papirima. Dodatno, direktiva se bavi tržišnom manipulacijom, gdje trgovci rade na stvaranju namjernih pomaka na tržištu s ciljem profitiranja od njih. Za uplitanje u rad slobodnog tržišta mogu se koristiti razne tehnike. Obje ove aktivnosti narušile su povjerenje potrošača i prakticirale su se u raznim zemljama EU-a jer nisu postojali posebni zakoni koji bi ih zabranjivali i ništa na europskoj razini za borbu protiv njih.
Službeno poznata kao 2003/6/EC o trgovanju povlaštenim informacijama i tržišnoj manipulaciji, Direktiva o zlouporabi tržišta definirala je aktivnosti zlouporabe tržišta i naložila državama članicama EU da ih riješe. Jedan od ključnih aspekata zakona bio je mandat da svaka država članica stvori jedinstvenu agenciju za postavljanje i provedbu politike za sprječavanje zlouporabe tržišta, te da te agencije rade s agencijama u drugim zemljama EU-a na upravljanju prekograničnim slučajevima. Koordinacija napora među agencijama također bi mogla biti korisna za antiteroristički rad.
Neke zemlje članice Europske unije uspjele su brzo implementirati Direktivu o zlouporabi tržišta, ponekad uz minimalne prilagodbe svojih financijskih sustava. Drugima je bilo potrebno više vremena za stvaranje i konsolidaciju agencija, prilagodbu zakonodavstva i poduzimanje drugih koraka za usklađivanje svojih financijskih sustava. Povjerenje potrošača poboljšano je kao rezultat stvaranja ujednačenog i standardiziranog zakonodavstva, zbog čega se trgovci osjećaju ugodnije i povećanja gospodarskih aktivnosti u Europskoj uniji.
Kao i kod drugih direktiva, zemlje članice su morale dostaviti dokaz o provedbi u obliku akcijskih planova praćenih dokumentacijom da su ti planovi stavljeni na snagu na nacionalnoj razini. Provođenje direktiva u djelo zahtijeva suradnju zakonodavaca, stručnjaka iz industrije i državnih dužnosnika, koji svi zajedno rade na razvoju okvira u skladu s direktivom i da taj okvir postave u zakon.