Disocijacija se definira kao blagi do veliki poremećaji u načinu na koji percipirano okruženje, pamćenje, osjećaj identiteta ili svijest rade zajedno. Normalno je da je većina ljudi u prošlosti doživjela određeni stupanj disocijacije. Ekstremni umor, na primjer, može učiniti da se sadašnja iskustva događaju u stanju nalik snu, u kojem se osoba osjeća udaljenom od osjećaja sebe ili okoline. S druge strane, osjećaj bilo kojeg od ovih poremećaja većinu vremena može ukazivati na mentalnu bolest, iskustvo duboke traume i/ili specifične disocijativne poremećaje.
Dvije uobičajene vrste disocijativnog izražavanja su depersonalizacija i derealizacija. U depersonalizaciji prevladava stanje poput sna, kako je gore opisano. Ljudi koji doživljavaju derealizaciju sumnjaju u svoju okolinu i mogu imati poteškoća u prepoznavanju nekada poznatih ljudi i stvari. Kao što je navedeno, oba ova stanja mogu se pojaviti prolazno u zdravih ljudi, ali postaju veća zabrinutost ako se pogoršaju.
Poteškoće u sagledavanju identiteta na cijeli način mogu biti disocijativne. Ljudi možda ne znaju tko su ili mogu uspostaviti nove identitete. U određenim disocijativnim poremećajima, kao što je poremećaj višestruke osobnosti, prijelaz na nekoliko različitih identiteta može biti iznimno težak. Temeljni osjećaj svijesti ne postoji uvijek o svim prisutnim identitetima i to može dovesti do dezorijentacije, gubitka vremena ili drugih značajki.
Druga vrsta disocijacije utječe na sposobnost pamćenja stvari. Amnezija se može pojaviti tijekom kratkog ili dužeg razdoblja i najčešće je povezana s pojavom traumatskih događaja. To se razlikuje od vrsta gubitka pamćenja koji su uzrokovani fizički ili organski. S disocijacijom, sjećanja mogu i dalje biti dostupna, posebno kroz tretmane poput hipnoze.
Postoji nekoliko disocijativnih poremećaja i niz drugih stanja u kojima se može primijetiti disocijacija. Disocijativni poremećaj identiteta naziva se i poremećaj višestruke osobnosti. Obično sadrži najmanje dva potpuno odvojena identiteta, koji mogu, ali i ne moraju imati svijest jedan o drugom.
Nekoliko ovih poremećaja utječe na pamćenje. Disocijativna fuga nastaje kada osoba zaboravi temeljni identitet i ponovno se uspostavi negdje drugdje kao nova osobnost. Disocijativna amnezija je nemogućnost prisjećanja mnogih osobnih detalja o sebi ili povijesti, a može uključivati blokiranje sadašnjih sjećanja tako da se kontinuirani osjećaj vremena poremeti.
Ljudi koji se osjećaju kao da stalno žive u snu mogu imati stanje koje se naziva poremećaj depersonalizacije. To je često karakterizirano drugim simptomima, poput ravnog ili minimalnog afekta (emocija). Druga stanja mentalnog zdravlja također imaju značajke disocijacije. Doživljavaju ga shizofreničari određenih tipova, a javlja se u depresiji, anksioznosti i posttraumatskom stresnom poremećaju.
U većini slučajeva, disocijativna stanja se ne liječe lijekovima. Umjesto toga, psihoterapija je često najkorisnija, ali je različit način na koji se to najbolje provodi. Postoje i neke teorije da će samo određena populacija vjerojatno doživjeti disocijaciju jer su nekako slabije u svojim integriranim percepcijama i svijesti. To nije dokazano, a činjenica da je većina ljudi podložna trenutnim poremećajima u integraciji čini ove teorije manje vjerojatnim.