Dispraksija je stanje, općenito prisutno u ranom djetinjstvu, koje utječe na motoričke sposobnosti. Ponekad ga može uzrokovati traumatska ozljeda mozga, ali u većini slučajeva uzrok je nepoznat. Utječe na mnoge aspekte razvoja i učenja, a kod dojenčadi oklijevanje puzanja, poteškoće u učenju korištenja šalica i pribora te kašnjenje u hodanju mogu značiti rane simptome. Međutim, budući da je svako dijete jedinstveno, zastoji u razvoju možda neće biti zabilježeni.
Konkretne statistike o tome koliko je ljudi zahvaćeno dispraksijom teško je pronaći jer je stanje često nedijagnosticirano. Procjene se kreću od 2% do 10% stanovništva. Muškarci čine oko 70-80% dijagnosticiranih slučajeva.
Kako dijete stari, mogu se razviti i drugi aspekti ovog stanja. Djeca mogu biti preosjetljiva na odjeću, pranje zubi ili kose. Pisanje je jako teško. Odnosi s vršnjacima često su zakržljali zbog opsesivnog ili paranoidnog ponašanja. Druga djeca često izdvajaju dispraksičnu djecu u školskom okruženju, što može dovesti do doživotne usamljenosti.
Osim toga, zadržavanje fokusa u učionici predstavlja izazov za osobe koje pate od dispraksije. Najizraženija je sklonost nespretnosti, a stanje se svojedobno nazivalo sindromom “nespretnog djeteta”. Srećom, ovaj izraz je uglavnom izbačen jer samo pridonosi društvenoj stigmi s kojom se ova djeca mogu suočiti.
Budući da su pogođene i njihove fine i grube motoričke sposobnosti, dispraksična djeca imaju poteškoća u natjecateljskim sportovima, učenju vožnje bicikla i navigaciji kroz užurbane javne forume poput trgovačkih centara ili školskih dvorišta. To također može utjecati na učenje vezanja cipela ili lakog oblačenja. Ove vještine, koje se čine tako teškim za postizanje za dijete s ovim stanjem, uzrokuju sve veću frustraciju kod djeteta. Djeca bez dijagnoze mogu glumiti i pokazati nezrelost u društvenim okruženjima.
Djecu s ovim stanjem često optužuju da se ne trude, iako se u stvari često jako trude. Obično su prilično inteligentni i potpuno sposobni razumjeti da unatoč njihovom trudu njihov rad nije usporediv s radom druge djece. Loše organizacijske vještine, poteškoće s pravopisom i naporno pisanje povećavaju frustraciju djeteta i mogu dovesti do značajne depresije. Dispraksija je također povezana s ADHD-om, koji može povećati probleme kod kuće i u školi.
Dispraksija u odraslih može stvoriti izazove sa svakodnevnim aktivnostima i očekivanjima. Vožnja je često teška, a čišćenje i kuhanje mogu biti zahtjevni, kao i prisjećanje na sastanke. Odrasle osobe s dispraksijom također mogu imati poteškoća s kontrolom visine i artikulacije glasa te ih drugi lako pogrešno razumiju. Zadržavanje posla može biti jedna od najtežih prepreka i može uzrokovati veliku frustraciju i depresiju.
Rana dijagnoza dispraksije ključna je za pomoć djeci i odraslima u upravljanju ovim stanjem. Neurolozi dijagnosticiraju ovo stanje proučavanjem djetetovog razvoja i fizičke povijesti te provođenjem testova učenja. Budući da problem ne znači nedostatak inteligencije, oni koji razvijaju vještine suočavanja mogu biti izuzetno uspješni kasnije u životu. Rane intervencije uključuju radnu terapiju za rješavanje motoričke koordinacije, govornu terapiju i možda terapiju igrom za djecu ili tradicionalnu terapiju za odrasle. Roditeljstvo dispraksičnog djeteta zahtijeva puno strpljenja i razumijevanja.
Dispraksične odrasle osobe koje razumiju i mogu komunicirati s poslodavcima i prijateljima o svom stanju često vode normalan život i imaju produktivne i zadovoljavajuće poslove i odnose. Međutim, ako se ne dijagnosticira do odrasle dobi, dug teret društvene stigme i osjećaja neuspjeha može zahtijevati terapiju prije nego što se postigne uspjeh. Postoje mnoge grupe za podršku i za odrasle i za djecu kako bi pomogli u suočavanju.