Dizartrija je pojam za zdravstveno stanje koje je karakterizirano oštećenjem govora, čiji se podrijetlo smatra poremećajem živčanog sustava. Kao takvo, stanje je obično popraćeno lošom kontrolom mišića lica i vrata zbog disfunkcije raznih kranijalnih i facijalnih živaca. Dizartrija također može uključivati niz sekundarnih sustava povezanih s govorom i artikulacijom, kao što je respiratorni sustav. Učinci ovih poremećaja obično proizvode govor koji je otežan i nema normalnu visinu tona i intonaciju.
Mnogo je čimbenika koji mogu uzrokovati pojavu dizartrije. Traumatske ozljede mozga, moždani udar ili tumori mozga često oštećuju motorne neurone, koji su odgovorni za koordinaciju signala iz različitih dijelova mozga i moždanog debla za precizno izvođenje pokreta mišića. Dizartrija također može biti posljedica različitih neurodegenerativnih poremećaja, kao što su Huntingtonova bolest, cerebralna paraliza, multipla skleroza ili Parkinsonova bolest. Budući da je to slučaj, svaku iznenadnu pojavu poremećaja govora treba bez odgađanja istražiti.
Procjena dizartrije vrši se prema uočenim simptomima, što kliničaru omogućuje kategorizaciju stanja. Općenite kvalitete govora koje se ispituju su artikulacija, rezonancija, fonacija i prozodija (ritam i metar), pri čemu se na svako područje različito utječe ovisno o mjestu i opsegu oštećenja neurona. Na primjer, spastična dizartrija povezana je s oštećenjem živaca duž piramidalnog trakta, dok je ataksična dizartrija uzrokovana disfunkcijom malog mozga. Flakcidna dizartrija povezana je s oštećenjem kranijalnih živaca, a hiperkinetička dizartrija povezana je s nastankom lezija bazalnih ganglija. Hipokinetička dizartrija je, s druge strane, posljedica lezija duž supstancije nigre, posljedica specifične za Parkinsonovu bolest.
Liječenje dizartrije prvenstveno provodi logoped, koji će pacijenta uključiti u razne vježbe kako bi poboljšao izgovor i glasovnu fleksiju. Jedan od ključnih ciljeva je usporiti brzinu govora kako bi se bolje razumjelo. Govor tempom može se vježbati uz pomoć metronoma, koji daje znak pacijentu da izgovori jedan po jedan slog u skladu s kucanjem instrumenta. Neki logopedi koriste daske za ritam ili diplomirane štapiće, koji zahtijevaju od pacijenta da dodirne ili dodirne određenu metu svaki put kada izgovori slog.
Također se može istražiti niz tehnika kompenzacije. Na primjer, pacijente koji imaju poteškoća u stvaranju tvrdog “t” ili “d” zvuka može se potaknuti da proizvedu zvuk tako što će ravnu oštricu jezika dotaknuti zube, a ne vrh. Neki pacijenti će možda morati prenaglasiti izgovor suglasnika, dok će drugi možda morati postati svjesniji sklonosti iznenadnom izbijanju u glasan govor. Dodatne terapijske tehnike uključuju vježbe igranja uloga i vježbe zrcaljenja, nakon čega terapeut izaziva isti odgovor, ali bez ikakvih vizualnih ili slušnih znakova.
Govorna terapija obično poboljšava cjelokupni govor kod većine pacijenata. Međutim, teži slučajevi mogu zahtijevati korištenje alternativnih metoda komunikacije, kao što je znakovni jezik. U nekim slučajevima može pomoći kirurška intervencija, kao što je modifikacija ždrijela. Osim toga, dostupni su protetski uređaji, uključujući obturatore i implantate govorne žarulje, ili neinvazivni uređaji koji sintetiziraju ili digitaliziraju govor.