Dječja dispraksija govora, također poznata kao dječja afraksija, je poremećaj govora koji otežava djeci tvoriti riječi ili pravilno izgovarati glasove. Ovaj razvojni problem, koji počinje prije rođenja, pogađa dječake četiri puta češće nego djevojčice. Mnogi istraživači vjeruju da je dispraksija govora u djetinjstvu rezultat nerazvijenosti ili nezrelosti u motoričkom korteksu, dijelu mozga koji je odgovoran za slanje signala i poruka ostatku tijela.
Dječja dispraksija govora općenito se dijeli u dvije kategorije. Djeca s oralnom dispraksijom ne mogu pravilno pomicati usta kako bi stvorili određene zvukove, dok djeca s verbalnom dispraksijom teško spajaju glasove i slogove kako bi izgovorila riječi. Treći tip, motorna dispraksija, utječe na tijelo; djeca s motoričkom dispraksijom imaju poteškoća s percepcijom i dubinom, a često su nekoordinirana, nespretna i neuravnotežena. Djeca mogu istovremeno patiti od više od jedne vrste dispraksije.
Bebe s dispraksijom možda neće ispuštati toliko zvukova kao druge bebe i mogu pokazati poteškoće s oralnim pokretima kao što su žvakanje ili gutanje. Mogu početi govoriti kasnije od druge dojenčadi. Mala djeca s poremećajem često ostavljaju teške zvukove iz riječi, preskaču cijele slogove ili skraćuju riječi kako bi ih bilo lakše izgovoriti.
Stariju djecu s dispraksijom često je teško razumjeti. Oni su u stanju razumjeti izgovorene riječi, ali ne mogu odgovoriti, što može biti jako frustrirajuće. Djeci s jezičnom dispraksijom nedostaje verbalna prozodija i mogu umetati razmake na pogrešna mjesta ili naglašavati pogrešnu riječ ili slog. Često zastaju tijekom govora i mentalno pipaju tražeći riječi ili zvukove.
Anksioznost to pogoršava. Ponekad mogu pravilno izgovoriti zvukove u ugodnom okruženju bez stresa, ali ne mogu izgovoriti iste zvukove ili riječi kada se osjećaju pod stresom ili uznemireni. Neka djeca mogu imati poteškoća u učenju čitanja ili pisanja. Mogu imati poteškoća u svladavanju zadataka finih motoričkih vještina kao što su rezanje, vezanje vezica ili pisanje. Dječja dispraksija govora može značajno utjecati na emocionalnu dobrobit pogođene djece; njihove društvene vještine često pate i mogu pokazati probleme u ponašanju ili emocionalne probleme.
Djeca općenito ne prerastu dispraksiju kako sazrijevaju. Ovisno o stupnju ozbiljnosti, oboljeloj djeci može biti potrebna česta i intenzivna logopedska terapija za koordinaciju i jačanje mišića kako bi mogla pravilno oblikovati zvukove. Neki terapeuti preporučuju korištenje komunikacijskih ploča, računalnih uređaja ili znakovnog jezika kao dopunskog dijela terapije.