Sustav naziva domene (DNS) je usluga koja prevodi domenu ili adresu web stranice u broj internetskog protokola (IP). DNS Internet je mreža različitih poslužitelja koji prolaze kroz popis IP adresa dok jedan poslužitelj ne zna gdje ide IP adresa. Ova je značajka uključena u većinu glavnih internetskih programa jer je ljudima obično lakše zapamtiti riječi umjesto niza brojeva. Dok je DNS Internet obično za adrese web stranica, DNS poslužitelji također mogu sadržavati informacije različitih poslužitelja na mreži, kao što su poslužitelji e-pošte.
Kada netko ide na internet, on ili ona obično odlazi na web mjesto upisivanjem naziva njegove domene ili adrese web stranice; domena je obično jedna riječ, nekoliko riječi ili riječi s nekim brojevima. Ove domene ne opisuju gdje su informacije uključene na Internetu. Umjesto toga, oni ukazuju na IP adrese, a DNS Internet mora pronaći vezu između domena i njihovih pridruženih IP adresa kako bi korisnika doveo na pravu web stranicu. Za razliku od domena, IP adrese opisuju stvarnu lokaciju domene na poslužitelju.
DNS internetska mreža radi kao zasebna mreža koja je potrebna većini ljudi. Kada korisnik upiše domenu, DNS preuzima ovaj zahtjev da pronađe odgovarajuću IP adresu. Ovo je mreža, tako da DNS poslužitelji obično komuniciraju. Ovo je korisno, jer ako jedan poslužitelj ne zna odgovarajuću IP adresu, zahtjev će se nastaviti granati dok se ne pronađe poslužitelj koji to zna.
Dok DNS internetska mreža funkcionira kao zasebna jedinica, uključena je u većinu glavnih internetskih programa. Istodobno, korisnik može u bilo kojem trenutku zaobići ovaj sustav. Da bi to učinio, korisnik samo treba upisati IP adresu umjesto naziva domene i to će korisnika dovesti na ispravnu web stranicu. To može ubrzati učitavanje web-mjesta, ali korisniku će obično trebati pretvornik domene u IP da bi znao točnu IP adresu.
DNS internetski poslužitelji uglavnom se koriste za nazive domena, ali sadrže i druge informacije relevantne za internet. Na primjer, mnoge web stranice i tvrtke imaju poslužitelj e-pošte koji možda nije otvoren za javnost. DNS poslužitelji traže ove informacije, a uglavnom sadrže podatke privatnih poslužitelja koji rade na mreži. Ako DNS poslužitelji ne znaju za vanjski poslužitelj, tada korisnik neće imati domenu za poslužitelj, već samo IP adresu.