Dobro zasluge odnosi se na dobra ili usluge koje se pružaju za dobrobit društva. Vlada često osigurava ili subvencionira dobra dobra jer bi njihova opskrba bila neadekvatna da je kontroliraju privatna poduzeća ili da je prepuštena tržišnim silama. Riječ je o stvarima poput medicinske skrbi, obrazovanja i muzeja koji su dostupni javnosti jeftino ili besplatno jer vlada želi potaknuti njihovu upotrebu i potrošnju.
U ekonomiji, dobro zasluge razlikuje se od drugih dobara po tome što njegova korist za pojedinca ili društvo nije izvjesna na “točki potrošnje”, u trenutku kada se korist dodjeljuje. S obrazovanjem, na primjer, društvo ga općenito smatra nečim vrijednim, kako za pojedinca tako i za društvo. Može proći godine prije nego što obrazovanje pokaže ekonomske koristi za učenika. Međutim, pretpostavlja se da osobno bogaćenje dolazi s obrazovanjem. Također se vjeruje da će društvo imati koristi od obrazovane osobe s tržišnim vještinama.
Drugi razlikovni ekonomski aspekt dobra zasluga je da su njegove koristi obično veće nego što tržište može procijeniti i specifične su za pojedinca koji ih prima. Muzeji i knjižnice smatraju se važnima zbog znanja i kulturnog obrazovanja koje mogu pružiti javnosti, ali mnogi ljudi ih možda nikada neće posjetiti. Ekonomska teorija kaže da su društvene koristi važnije od razine privatne potrošnje.
Uz dobro zasluge kao što su besplatne ili jeftine usluge ovisnosti, postoji korist za pojedinca da postane slobodan od tvari. Postoje i mnoge potencijalne dobiti za društvo. Obitelj oporavljene osobe će imati koristi. Ako bude uspješan u liječenju, pacijent bi vjerojatno mogao postati produktivniji zaposlenik. Drugi pojedinac može uspjeti u liječenju ili uspjeti tek nakon godina višestrukih pokušaja.
Uglavnom, dobra koja se temelje na zaslugama smatraju se dobrima “vlasničkog kapitala” koja ne bi trebala biti povezana sa sposobnošću plaćanja za njih. Njihove dugoročne koristi smatraju se većima od kratkoročnih koristi od njihovog stjecanja. U ekonomiji se dobro zasluga razlikuje od javnog dobra. Javno dobro, poput čistog zraka ili policijske zaštite, ne može se nikome uskratiti. Svi ga dijele bez gubljenja vrijednosti.
Kritičari teorije dobara zasluga kažu da je to samo izgovor za neopravdani upad vlade u ono što je “najbolje” za ljude. Stvari kao što su korištenje državne zdravstvene skrbi ili obvezno zadržavanje prihoda za mirovinu izbori su koje mnogi pojedinci ne bi sami donijeli. Potrošači ne bi trebali subvencionirati aktivnosti koje vlada smatra “dobrim za ljude”, kao što su javni muzeji, baleti, orkestri ili radio stanice.