Tragovi se obično sastoje od čestica, uglavnom mikroskopskih, koje je počinitelj ostavio na mjestu zločina. Ispitivanje tragova od strane forenzičara često pomaže u identificiranju izvora zločina, osumnjičenika ili žrtve. Većina ljudi nesvjesno ostavlja tragove na mjestu zločina i često ih je teško ukloniti. Postoje različiti oblici sitnih dokaza koje forenzički timovi koriste kako bi potkrijepili dodatne nalaze. Rijetko se ova vrsta dokaza koristi sama za potporu predmeta na sudu.
Dlake i vlakna mogu biti ključni čimbenici u identifikaciji osumnjičenika ili žrtve, a često se prenose između njih. Postoji mnoštvo elemenata kose koji forenzičkim inženjerima mogu pomoći tijekom procesa identifikacije. Vlakna su važna jer se mogu prenijeti iz vozila, odjeće, tepiha i drugih izvora na bazi tkanine na mjesto zločina ili se mogu izvući s mjesta događaja i pronaći kod osumnjičenika. Ovaj dio dokaza u tragovima može suziti pretragu na temelju već poznatih činjenica.
Forenzički timovi koriste složeni sustav za utvrđivanje potrebnih informacija iz ovih dokaza kako bi suzili nepoznanice i poduprli druga otkrića. Boja i prljavština također su vitalna otkrića na mjestu zločina. Forenzička znanost može utvrditi marku i model automobila korištenog za počinjenje zločina ili se vrsta boje s mjesta zločina može otkriti na posjedu osumnjičenika. Prljavština također ostavlja trag na mjestu zločina i može se analizirati kako bi se utvrdilo gdje bi osumnjičeni mogao živjeti, raditi ili gdje je bio prije zločina.
Najvažnija kategorija dokaza u tragovima su biološki, posebno tekućine i krv. Tekućine mogu uključivati znoj, sjemenu tekućinu i slinu, koji se često analiziraju kako bi se identificirala deoksiribonukleinska kiselina (DNK) i podudaraju se s genetskim kodom osumnjičenika. Osim važnosti DNK, krv je vrlo vrijedna u ponovnom stvaranju mjesta zločina i određivanju vremena kada se čin dogodio. Forenzička fotografija se koristi za snimanje uzoraka prskanja krvi, što detektivima omogućuje vizualizaciju specifičnosti zločina.
Edmond Locard, koji je proučavao i eksperimentirao s forenzičkim pravom početkom 1900-ih, dokazao je da je došlo do razmjene dokaza tijekom zločina. Ova teorija postala je Locardov princip razmjene, koji je temelj za dokaze u tragovima i druga forenzička otkrića. Mikroskopski detalji pronađeni tijekom kriminalističke istrage obično pomažu u povezivanju većih dokaza i daju dodatni uvid u ponašanje i identitet osumnjičenika.