Donji dom je jedno od zakonodavnih tijela u dvodomnim parlamentima Ujedinjenog Kraljevstva (UK) i Kanade. U slučaju Velike Britanije, djeluje s Domom lordova, dok Kanada ima Senat. Naziv je proizašao iz zakonodavne prakse dopuštanja pučanima da imaju glas u vladi. Donji dom postao je temelj za donji dom drugih dvodomnih zakonodavnih tijela kao što je Zastupnički dom Sjedinjenih Država.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, Donji dom osnovan je u 14. stoljeću kao način da politička moć uključi podanike kraljevstva, a ne lorde i svećenstvo, koji su već osigurali poziciju u Domu lordova. Većina odabranih predstavnika bili su srednje i više klase poslovnog sektora. Oni su bili demokratski izabrani, ali su dugi niz godina imali značajan nedostatak moći u usporedbi s Domom lordova. Zakonom o Parlamentu iz 1911. Donji dom je dobio više ovlasti u pogledu zakonodavnih zakona. Mogućnost Doma lordova da odbaci odredbe znatno je smanjena zbog ovog zakona.
Moderni Donji dom Ujedinjenog Kraljevstva sastoji se od 650 zastupnika, poznatih kao članovi parlamenta (MP). Bira ih izborna jedinica na najviše pet godina, iako premijer može raspisati izbore u bilo kojem trenutku. Svi ministri u vladi, koji su zaduženi za posebne resore zvane ministarstva, biraju se iz donjeg doma.
U Kanadi, Donji dom proizlazi iz Ustavnog zakona iz 1867. kada je zemlja osnovana. Ima 308 članova raspoređenih diljem zemlje, na temelju broja stanovnika. Biraju ga birači slično britanskom sustavu s ograničenjem od četiri godine. Poput britanskog sustava, izbori se mogu raspisati prije isteka mandata.
Senat Kanade ima mnogo manje ovlasti od Donjeg doma, pogotovo jer premijer služi samo onoliko dugo koliko može zadržati potporu u donjem domu. Senat može odbiti zakone, iako to rijetko čini. U osnovi, to daje donjem domu gotovo potpunu kontrolu nad vladom.
Unutar britanskog i kanadskog sustava postoje različite značajke koje definiraju djelovanje predstavnika. Zastupnici mogu donijeti prijedlog rano u kojem se podnosi zakon ili rasprava, što znači odložiti za kasniji dan. Rasprava o odgodi je proces kojim Dom može voditi raspravu bez prijedloga za donošenje zakona ili rezolucije. Postoji i pravilo predsjednika Denisona prema kojemu predsjedavajući Doma može glasovati u slučaju neriješenog rezultata.