Dopaminska hipoteza shizofrenije je teorija o tome kako ljudi razvijaju tu mentalnu bolest. Dopamin je važan neurotransmiter u mozgu koji utječe na osnovna ponašanja poput motivacije. Ova hipoteza tvrdi da je prekomjerna proizvodnja ili prekomjerno oslobađanje dopamina dio onoga što uzrokuje shizofreniju. Dokazi iz snimanja mozga i farmakologije koji podržavaju hipotezu uključuju zapažanje da lijekovi koji uzrokuju psihozu također uzrokuju povećanu aktivnost neuralnih puteva koji ovise o dopaminu. Znanstvenici se ne slažu oko toga je li hipoteza o dopaminu točna.
Dopamin je glavni kateholaminski neurotransmiter u mozgu sisavaca, uključujući ljude, i bitan je za živčane putove koji kontroliraju voljno kretanje i umjerene mnoge sustave ponašanja. Shizofrenija je mentalna bolest koju karakteriziraju simptomi kao što su halucinacije i paranoja, zbog čega oboljeli često ne mogu funkcionirati u svakodnevnom životu. Ponekad se može liječiti psihijatrijskim lijekovima, od kojih mnogi blokiraju djelovanje specifičnih neurotransmitera, mijenjajući kemiju mozga. Dopaminska hipoteza shizofrenije medicinska je teorija koja tvrdi da je ova mentalna bolest posljedica neispravnosti neurona koji proizvode dopamin ili se oslanjaju na njega u svojoj normalnoj fiziologiji.
Hipoteza o dopaminu dijelom proizlazi iz zapažanja o načinima na koje djeluju lijekovi koji se koriste za liječenje mentalnih bolesti. Neki se lijekovi vežu na dopaminske receptore na različitim neuronima, aktivirajući ih, dok se drugi lijekovi vežu na iste receptore, ali sprječavaju njihovu aktivaciju. Droge kao što su kokain i mnoge druge psihoaktivne tvari uzrokuju povećanje proizvodnje dopamina što je u korelaciji s porastom simptoma koji nalikuju shizofreniji, kao što su halucinacije i paranoja. Funkcionalna slika mozga i neki patološki testovi također ukazuju na povećanje proizvodnje i cirkulacije dopamina tijekom manifestacija shizofrenih simptoma u bolesnika.
Dopamin je posebno važan za četiri glavna puta međusobno povezanih neurona u mozgu, uključujući mezokortikalne i mezolimbičke puteve, a oba su povezana s traženjem nagrade i motiviranim ponašanjem. U dopaminskoj hipotezi shizofrenije, nedostatak normalne organizacije i motivacije pripisuje se neispravnom funkcioniranju mezokortikalnog puta, možda se širi na usko povezan mezolimbički put nagrađivanja, koji ublažava normalnu motivaciju i ovisnička ponašanja. Dok shizofrenija ima genetske čimbenike i čimbenike okoliša, pristaše hipoteze o dopaminu ukazuju na relativno visoku prevlast kateholamina u abnormalnim moždanim sustavima shizofreničara.
Kritičari dopaminske hipoteze o shizofreniji primjećuju da lijekovi koji blokiraju dopaminske receptore ne smanjuju uvijek simptome shizofrenije. Mnogi od psihoaktivnih ili psihotropnih lijekova koji se uspješno koriste u liječenju shizofrenije su supstituirani fenetilamini, kemijska skupina koja utječe na receptore za mnoge kemikalije u mozgu, ne samo dopamin. Neuroanatomske studije mozga shizofrenije otkrivaju značajne varijacije u grubom obliku i strukturi određenih regija, što može ukazivati na drugačije podrijetlo ove bolesti od promjena u putevima dopamina. Ne postoji znanstveni konsenzus o ulozi dopamina.