Dramska poezija, također poznata kao dramski stih ili drama u stihu, pisano je djelo koje priča priču i povezuje čitatelja s publikom kroz emocije ili ponašanje. Oblik naracije usko povezan s glumom, obično se izvodi fizički i može se izgovoriti ili pjevati. Obično koristi zadani uzorak rime ili metar, što ga izdvaja od proze. Evoluirao je od svog početka u staroj Grčkoj, ali je opstao i danas, posebno u opernim libretima. Nedostatak strogih smjernica čini pomalo diskutabilnim što se točno smatra dramskom pjesmom, ali općenito, četiri glavna prihvaćena oblika uključuju monolog, dramski monolog, skicu lika i dijalog.
Povijest
U staroj Grčkoj ljudi su išli u kazalište da gledaju predstave uživo radi zabave, baš kao i pojedinci danas. Oni koji su nastupali u predstavama često su morali vrlo brzo pamtiti svoje dijelove, pa su im dramatičari pokušavali pomoći tako što su tekst slagali u metar ili rimni uzorak koji se lakše pamtio. S vremenom su pisci, glumci i šira javnost počeli preferirati slobodniji stil stiha, pa su se u doba renesanse drame često sastojale od kombinacije proze i rimovanih ili odmjerenih dionica. Na kraju je neograničen govor postao standard, ali je dramska poezija preživjela, uglavnom kroz operne libreta, jer su se rime i određeni broj slogova po retku dobro slagali s glazbenim frazama.
Glavne značajke
Ova vrsta poezije koristi govor i radnje barem jedne osobe za prikaz scene ili zapleta. Razlikuje se od običnog narativa jer je fokus obično na tome kako ta osoba emocionalno ili fizički kontrolira ili reagira na ono što se događa – to jest, to je više od jednostavnog objašnjenja činjenica. Često je to s gledišta lika, dajući publici ideju o njegovoj osobnosti, moralu, povijesti i snovima.
Općenito, oživjeti izmišljenu osobu puno je lakše kada netko fizički može pokazati što bi taj lik trebao osjećati ili raditi. Ovo je glavni način na koji se dramska poezija odvaja od drugih oblika – za razliku od poezije u ormaru koju netko jednostavno čita sa stranice, ona zahtijeva radnju, kao što je stvaranje izraza lica, gestikulacija ili interakcija s drugim ljudima ili stvarima u prostoriji. Gluma i ova vrsta literature iz tog razloga imaju jaku vezu, a neki glumci i glumice je koriste za vježbanje.
Druga ključna značajka je da tekst obično slijedi oblik stiha ili rime. Kao rezultat toga, obično se osjeća vrlo ritmično. Pisci često razmišljaju o tome dok smišljaju novu dramsku pjesmu, jer žele da osoba može dobro iznijeti stihove i jer žele da publika razumije što se događa. Međutim, može biti teško postići ovu prirodnost jednostavno zato što je svakodnevni govor obično više nalik prozi, pa neki pisci oklijevaju koristiti ovaj stil.
Obrasci
Dramska poezija može imati jedan od nekoliko oblika: monolog, dramski monolog, skica likova i dijalog. Bilo koji od ovih oblika može stajati samostalno, ali kada osoba piše dramu, može koristiti više stilova, ovisno o tome kako želi pokazati razvoj. Najbolji glumci i glumice mogu se neometano kretati iz jednog oblika u drugi, iako se neki na kraju specijaliziraju.
U monologu, lik govori uglavnom sam sebi, ne komunicira ni s kim drugim. Obično je to dobar način da se brzo pokaže što misli, želi ili će učiniti, jer daje uvid u njegov um. Možda najbolji primjer dolazi iz tragične drame Williama Shakespearea, Hamlet, u kojoj se Hamlet pita je li bolje živjeti ili umrijeti.
Dramski monolog vrlo je sličan monologu po tome što otkriva nešto o liku koji govori. Glavna razlika je u tome što, ovdje, glumac razgovara s nekim drugim u predstavi, a ne samo sa sobom. Ova druga osoba ne govori ništa, ali njihova prisutnost često čini govor malo vjerodostojnijim. Ova vrsta dramske poezije obično se pojavljuje u kritičnim trenucima radnje.
Sa skicom lika, glavni je pisčev cilj natjerati publiku da osjeti nešto za lik, a ne da pomakne radnju. Osjećaj može biti suosjećanje, mržnja ili bilo što između, ali rezultat je obično da osoba koja gleda predstavu postane emocionalno povezana s onim što se događa, stvarajući kazališno iskustvo koje se više pamti. Pojedinac koji isporučuje replike ima glavnu ulogu promatrača.
Za dijalog su potrebne najmanje dvije osobe, koje razmjenjuju riječi kako bi usmjerile akciju, dale informacije ili ispričale nešto o sebi. Prednost ovog oblika je da glumci mogu glumiti jedni druge, prirodno reagirajući na ono što druga osoba radi tako da se predstava ne čini pretjerano uvježbanom. Međutim, izazov u njezinoj upotrebi u dramskoj poeziji jest da pisac mora zadržati određenu sličnost između ritma i metra teksta za oba govornika, čak i dok pokušava učiniti da svaki od njih ima zasebnu osobnost. Dramatična promjena mjerača ili sheme rime dok svaka osoba govori može učiniti da se cjelokupni tijek scene čini previše isprekidanim ili nepovezanim. Primjer u ovoj skupini su Sjenovite vode Williama Butlera Yeatsa.
Debata
Ne postoje utvrđene smjernice što točno čini tekst poetičnim, a ponekad je granica između ravne proze i strukturiranog pisanja vrlo tanka. Ono što se tehnički može nazvati dramskom pjesmom, dakle, donekle ovisi o interpretaciji. Da stvari budu još složenije, ljudi često prilagođavaju “obične” pjesme pozornici, pa je, kada pokušavaju kategorizirati različita djela, ono što osoba radi s tekstom jednako važno kao i ono što je u samom pisanju.