Dramska terapija (napisana kao dramaterapija u Ujedinjenom Kraljevstvu) je vrsta psihološkog savjetovanja koje uključuje djelovanje na temelju ideja i igranje uloga kako bi se promicalo dublje razumijevanje sebe ili kako bi se postiglo psihološko iscjeljenje. To ne moraju nužno biti klijenti koji jednostavno djeluju riječima ili gestama, ali može uključivati igranje uloga s rekvizitima, maskama, lutkama ili lutkama. Takva se terapija može odvijati u grupi ili se može individualizirati za jednog klijenta.
Ova vrsta terapije prvi put je postala istaknuta 1970-ih, iako dramski terapeuti mogu datirati svoju profesiju u antiku i ideju katarze koju su izrazili mnogi grčki dramatičari. Zasigurno je ovo područje također proizvelo neke od svojih ideja iz ranije razvijene psihodrame, iako postoje velike razlike između načina na koji se to dvoje uči i primjenjuje. Velik dio povijesti drame može utjecati na dramskog terapeuta, koji ima iskustvo ne samo u psihologiji, već iu glumi i produkciji dramskih djela.
Podrazumijeva se da je dramski terapeut obično magistrirao dramsku terapiju s dodatnim satima vježbe ili magistrirao savjetovanje druge vrste koje je pod nadzorom dramskog terapeuta. Ti su terapeuti često registrirani ili certificirani kod agencija za izdavanje vjerodajnica koje im omogućuju prakticiranje i traženje zvanja dramskog terapeuta.
Drama se može koristiti da pomogne ljudima da pristupe teškom materijalu u sebi ili dubljem ja, u onome što se često naziva sigurnijim pristupom. Ako ljudi igraju uloge u bilo kojem kontekstu, oni su u stanju distancirati sebe od te uloge i možda će moći koristiti iskustvo da informiraju ulogu na više promatrački način. Tako može doći do velikog izražaja sebe, ali samo do razine koju želi sudionik, što može biti izvrsno za one koji pokušavaju obraditi traumu. Jedna od prednosti koja se navodi kod ovog oblika terapije je ta što omogućuje ljudima da postanu otvoreniji za druge oblike terapije, jer je uloga terapeuta drugačije konstruirana i manje nametljiva, te zato što osoba započinje ozbiljno, iskustveno ispitivanje sebe koje on ili ona možda žele nastaviti izravnije kroz stvari poput terapije razgovorom.
Iako se model terapije razgovorom ne koristi, (iako očito postoji govorna komunikacija), bilo bi pogrešno pretpostaviti da dramski terapeut ne planira individualno za svakog klijenta. Zapravo, većina terapeuta će se sastati s klijentima ili grupama i doći do sažetka potreba i načina na koji ih različiti aspekti dramske terapije mogu riješiti. Terapeut i klijent mogu i identificirati ciljeve koje žele ostvariti, ali njihovo postizanje je putem igranja uloga, odglumljivanja scena ili na druge načine
Dramska terapija se koristi u različitim kontekstima. Dobro se prilagođava grupnom radu i može se zaposliti u duševnim bolnicama, popravnim ustanovama, centrima za odvikavanje od droga i alkohola, reformskim domovima za adolescente, domovima za djecu, domovima za starije i mentalno nedostatke. Također se može pokazati korisnim kao vrsta terapije igrom u radu s osobama sa seksualnim zlostavljanjem ili traumom, u grupama ili u individualnom okruženju. Od 1970-ih, kada su se teorije o drami u psihologiji stvarno spojile i postale dobro definirane, dramska terapija je nastavila rasti i istraživati načine na koje može biti korisna ljudima koji obrađuju psihičku bol.