Pojam “druga supersila” imao je brojna značenja, ali najnovije je skovan 2003., kada je novinar New York Timesa Patrick Tyler opisao snagu popularnog mišljenja diljem svijeta kao drugu supersilu. Mnoge su se aktivističke organizacije uhvatile za tu ideju, a ova se upotreba izraza brzo proširila, pojavljujući se u nizu publikacija od prestižnih novina do aktivističkih biltena.
“Prva supersila” u ovom slučaju su Sjedinjene Države, nacija s golemim utjecajem na ostatak svijeta, zahvaljujući svojoj moćnoj ekonomiji, jakoj vojsci i mišićavoj političkoj sili. Tijekom mnogih dijelova 20. stoljeća, Rusija je bila “druga supersila”, jer su mnogi ljudi vjerovali da Rusija ima sposobnost suzbiti Sjedinjene Države u ratu, iako bi gubitak života vjerojatno bio prilično velik. Padom moći Rusije, međutim, ostavljena je praznina u globalnoj strukturi moći, što je omogućilo Sjedinjenim Državama da postignu položaj nadmoći.
Međutim, 2003. godine milijuni ljudi diljem svijeta 15. veljače protestirali su protiv nadolazećeg američkog angažmana u Iraku. Ovi prosvjedi privukli su veliku pozornost, jer su se odvijali u gradovima diljem svijeta, pokazujući globalno odbojnost prema ratu. Tyler je pisao o ovom pokazivanju javnog mnijenja kao o drugoj supersili, a mnogi su to protumačili kao da bi aktivizam i globalno mišljenje mogli promijeniti tijek vladinih događaja.
Neki ljudi su također sugerirali da bi Europska unija mogla postati druga supersila sama po sebi, budući da su njezine pojedinačne zemlje članice pokazale izuzetnu sklonost organizaciji, a Europska unija je počela postati sila u globalnoj politici ubrzo nakon što je osnovana, zahvaljujući kolektivnoj ekonomskoj i političkoj snazi svojih članova.
O ulozi druge supersile u globalnoj politici počeli su govoriti brojni ugledni ljudi i organizacije, od glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Annana do Greenpeacea. Unatoč činjenici da su masovni antiratni prosvjedi koji su inspirirali taj izraz bili neučinkoviti, mnogi ljudi još uvijek vjeruju da pojedinci imaju moć utjecati na svoje vlade i da ujedinjena “srca i umovi”, kako je to rekao novinar, mogu imati utjecaj na svijetu.