Socijalni kapitalizam je ekonomska filozofija koja spaja senzibilitet slobodnog tržišta kapitalizma s blagostanjem socijalizma. U osnovi odbacuje ideju da društvo mora biti ili socijalističko ili kapitalističko, umjesto toga sugerira da se velika korist slobodnom tržištu može dobiti kroz državno upravljanje makroekonomijom. Relativno novi koncept koji postaje popularan u 21. stoljeću, zagovornici socijalnog kapitalizma sugeriraju da već postoje brojni socijalno-kapitalistički sustavi koji služe kao primjeri snažnog potencijala ugrađenog u ovu teoriju.
U tradicionalnom kapitalizmu, većinu akcija diktira rast i slabljenje tržišta. Vladama je zamišljeno što manje sudjelovanja na tržištu, kako bi se sloboda poduzetnika, investitora i zaposlenika ostavila netaknutom. U ovom modelu profit je motivirajući čimbenik za rad na svim razinama društva. Loša strana kapitalizma je u tome što može stvoriti sustav u kojem nekolicina napreduje, a veliki broj preživljava, s dodatnom klasom onih koji ne mogu ni jedno ni drugo. Tradicionalni kapitalizam teži se oslanjanju na opstanak najsposobnijih i najbogatijih, bez obzira na to je li to bogatstvo ili sposobnost rezultat prirodnog talenta ili naslijeđenog položaja.
Socijalizam, s druge strane, promiče inherentnu jednakost svih ljudi, koristeći rigoroznu državnu kontrolu kako bi pokušao nametnuti jednakost. U viziji Karla Marxa, oca komunizma, idealno socijalističko društvo dalo bi svim ljudima jednake mogućnosti, jednako bogatstvo i usadilo bi osjećaj za opće dobro iznad onog osobnog napredovanja. Nažalost, u praksi ova teorija teži stvaranju sustava zrelog za korupciju, u kojem članovi vlade imaju veliku kontrolu nad svim ostalim građanima. Budući da socijalizam ne postoji u vakuumu, privatni poduzetnici također mogu steći osobno bogatstvo na međunarodnom ili crnom tržištu, iscrpljujući iluziju jednakih šansi za sve.
Socijalni kapitalizam nastoji spojiti najbolje kvalitete svakog sustava, istovremeno prigušujući nedostatke oba. Programi koji zadovoljavaju standard socijalnog kapitalizma uključuju stvari poput državne kontrole nadnica i radnih sati; mjere koje štite zaposlenike na nižim razinama, a pritom ne ometaju neopravdano poslovanje. Koristeći sudjelovanje vlade za podizanje potencijala zarade i životnog standarda najnižih ekonomskih razreda, društveni kapitalizam zapravo nastoji potaknuti i sudjelovanje na tržištu i potencijal tržišne dobiti.
U većini teorija socijalnog kapitalizma, koje se nikako ne slažu jedna s drugom, uključenost vlade proporcionalno je povezana s ekonomskim položajem pojedinca. Pojedinci sa srednjim dohotkom i bogati će osjetiti najmanji učinak makroekonomske politike, jer su daleko više podržani kroz praksu kapitalističkog tržišta. Pojedinci s nižim prihodima imali bi koristi od socijalnih programa koje vodi država, kao što su jeftina medicinska skrb ili programi osposobljavanja za posao, budući da je kapitalističko slobodno tržište nužno manje zabrinuto za njihov opstanak. Pomažući ljudima u nižim ekonomskim razredima, vlada koja slijedi načela socijalnog kapitalizma nadala bi se da će te pojedince potaknuti na viši sloj društva gdje će moći preživjeti u slobodnom tržišnom gospodarstvu.