U najstrožem smislu, država blagostanja je vlada koja u potpunosti osigurava dobrobit, odnosno dobrobit, svojih građana. Takva vlast skrbi za fizičke, materijalne i socijalne potrebe svojih građana, a ne za vlastite potrebe. Svrha socijalne države je stvoriti veću ekonomsku jednakost ili osigurati barem određeni minimalni životni standard za sve građane.
Vrste pogodnosti koje se pružaju
Država blagostanja osigurava obrazovanje, stanovanje, uzdržavanje i zdravstvenu skrb za svoje građane. Također pruža beneficije kao što su mirovine i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, te osigurava jednake plaće kroz kontrolu cijena i plaća. Ova vrsta vlade osigurava javni prijevoz, brigu o djeci, društvene sadržaje kao što su javni parkovi i knjižnice, kao i mnoga druga dobra i usluge. Neke od tih stvari plaćaju se kroz državne programe osiguranja, a druge se plaćaju porezima.
Korišteni sustavi
Većina naprednih nacija nisu prave države blagostanja, iako mnoge pružaju barem neke socijalne usluge ili programe. U nekim su zemljama ove robe i usluge općenito dostupne samo osobama koje ispunjavaju određene uvjete. Oni koji ispunjavaju uvjete, međutim, imaju pravo na te pogodnosti. Ova vrsta sustava često se naziva “zaštitna mreža” koja je dizajnirana da pomogne ljudima koji su u potrebi. Najčešće će ti sustavi osigurati osnovne potrebe kao što su hrana i smještaj.
Država blagostanja je socijalističke prirode. Ona preraspoređuje bogatstvo tako što oporezuje srednju i višu klasu kako bi pružila dobra i usluge potrebitima. Čak i zemlje koje ne prakticiraju socijalizam, međutim, obično će ponuditi barem neki oblik sigurnosne mreže. Ovi programi mogu biti dostupni pojedincima na privremenoj ili trajnoj osnovi, ovisno o njihovim potrebama i okolnostima.
Doživljene poteškoće
Jedan od problema koji se povezuje s državama blagostanja je poteškoća u stvaranju učinkovitog sustava. Neke zemlje nisu u stanju osigurati jednake uvjete za sve svoje građane. Racioniranje dobara i usluga također postaje problem kada previše ljudi ovisi o državi blagostanja da bi zadovoljila svoje osnovne potrebe. Drugi je problem što mnogi ljudi koji su sposobni sami se brinuti o sebi nemaju motivaciju da poboljšaju svoje živote jer se mogu osloniti na državu da ih osigura. To često izaziva ogorčenost ljudi koji rade i koji su pod većim porezom da bi platili podršku ljudima koji ne rade.