Državni kapitalizam je vlasništvo i kontrola korporacija od strane suverene vlade. Često se javlja na tržištima energije, prirodnih resursa i vojne tehnologije. Uobičajeni primjeri uključuju nacionalne naftne kompanije Rusije i Venezuele. U nekim oblicima, država upravlja javnim poduzećima, dok druge vrste uključuju poduzeća koja se financiraju i upravljaju u potpunosti putem državnih kanala. Kao hibridni oblik javnog i privatnog poslovanja, prava uloga i koristi državnog kapitalizma ostaju kontroverzne.
Korporacijama upravlja sama vlada u državnom kapitalizmu. Često djeluju u energetskom sektoru, gdje državna kontrola esencijalnih mineralnih ili naftnih resursa vodi do jedne nacionalne korporacije poput ruskog Gazproma ili saudijske Arabije Aramco. To čini vladu glavnim sudionikom na tržištu, a ne samo njezinim regulatorom. Država koristi tržišta za stvaranje bogatstva i jačanje političke moći, a zatim provodi ekonomsku i pravnu kontrolu industrije kako bi inhibirala konkurenciju. Socijalističke države koje kontroliraju proizvodnju ili prodaju robe na globalnom tržištu, ili koje posjeduju većinske udjele u javnom trgovanju korporacijama, prakticiraju kapitalizam.
Trgovanjem na globalnim tržištima i natjecanjem s multinacionalnim privatnim korporacijama, državna poduzeća sudjeluju u svjetskom gospodarstvu. Ali za razliku od svojih konkurenata na slobodnom tržištu, oni nisu uvijek podložni unutarnjem natjecanju i ponekad mogu postati monopoli. Državni kapitalizam može uključivati korištenje državne regulative, policije, pa čak i vojne zaštite za povećanje profita i sprječavanje pojedinaca u privatnom natjecanju u istom tržišnom sektoru. U manje autoritarnim zemljama, osobito u zemljama u razvoju poput Indije, državna industrija se proteže samo na sektore koji se smatraju potrebnima za obranu ili domaći rast i stabilnost.
Marksistički teoretičari poput Leona Trockog i njegovih sljedbenika tvrdili su da je državni kapitalizam evolucija daleko od slobodnog tržišta. Neki su ekonomisti umjesto toga definirali da uključuje ovisnost privatnog tržišnog sektora koji se oslanja na vladu da kupuje njegove proizvode i subvencionira svoje industrije. Monarhije poput Saudijske Arabije, predsjednički sustavi poput Ruske Federacije i komunistički režimi poput Narodne Republike Kine dijele određenu razinu ekonomskog intervencionizma. U kineskoj socijalističkoj tržišnoj ekonomiji, država sebe promatra kao dio tržišta.
Zagovornici državnog kapitalizma ponekad tvrde da je to potrebno u zemljama u razvoju, gdje se dobit od nacionalne imovine poput rezervi nafte mora usmjeriti prema domaćem rastu i zapošljavanju, a samo vlada to može osigurati. Na primjer, u postkolonijalnim zemljama tijekom prvih nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, nacionalizacija industrije bila je sredstvo za smanjenje strane kontrole nad domaćim gospodarstvima. Kritičari su te aranžmane nazvali monopolističkim i “crotskim kapitalizmom”, ističući kako često autoritarni režimi imaju takve tvrtke i lakoću s kojom prijatelji vladara i članovi vladajuće klase profitiraju i usmjeravaju te poslove. Analitičar Ian Bremmer napisao je da državne korporacije predstavljaju izazove za globalna slobodna tržišta.