Dvostruki obračun je neetička praksa, koju koriste neki odvjetnici, da se dva ili više klijenata naplaćuju po punoj cijeni za rad obavljen tijekom jednog vremenskog razdoblja. Zabranjena od strane Američke odvjetničke komore u Sjedinjenim Državama, ova praksa je teško kontrolirati jer je evidencija o naplati odvjetnika povjerljiva, a klijenti, nakon što im se naplati vrijeme, obično nemaju načina da znaju je li drugom klijentu naplaćeno za isto vrijeme. Postoje mnoge varijacije na tu temu, a sve one predstavljaju etičke probleme za odvjetnike.
Abraham Lincoln je jednom rekao: “Vrijeme odvjetnika je njegova zaliha u trgovini”, s tim se slaže i moderna pravna profesija u Sjedinjenim Državama, naplaćujući klijentima prvenstveno po satu, u koracima koji su često kraći od pet minuta. Odvjetnici u tvrtkama obično su pod pritiskom da svojim klijentima naplaćuju najmanje 2,000 sati godišnje, što iznosi oko 40 sati tjedno, ali nije neobično da jedan odvjetnik godišnje naplati 5,000 sati ili više, što odražava godinu dana Tjedni od 100 sati. Ponekad se događaju takvi radni tjedni, ali malo istraživanja koja postoje na tu temu sugeriraju da su mnogi od tih odvjetnika radili mnogo manje sati i da su te sate obračunavali klijentima s dvostrukim naplatom.
Dvostruka naplata ima više različitih oblika. U idealnom slučaju, kada odvjetnik radi na nekom pitanju za klijenta, tom klijentu se naplaćuje stvarno odrađeno vrijeme. Ako odvjetnik naplati klijentu vrijeme koje nije proveo radeći na klijentovom slučaju, to je čista prijevara. Dilema se javlja između to dvoje; na primjer, kada odvjetnik radi na pitanju koje je relevantno za više od jednog klijenta. Odnosno, ako odvjetnik provede pola sata istražujući temu koja je relevantna za slučajeve dva odvojena klijenta, naplata svakom klijentu pola sata po redovnoj satnici je dvostruka naplata, koju odvjetnik za naplatu opravdava argumentom da svaki klijent dobio korist od pola sata istraživanja. Na kraju dana, međutim, odvjetnik koji udvostruči račune završi naplatu više sati nego što je stvarno odrađeno. Drugi odvjetnici, međutim, smatraju da, iako bi trebali dobiti naknadu za vrijeme koje su proveli u radu, dva klijenta bi trebali dobiti račun za 50% tog vremena.
Postoje i druge varijacije koncepta dvostrukog naplate. Na primjer, ako odvjetnik putuje na odredište u ime jednog klijenta, sasvim je prihvatljivo da se troškovi putovanja, kao što su zrakoplovne karte, naplate klijentu, kao i razumna naknada za stvarno vrijeme provedeno na putovanju. Međutim, nije rijetkost da odvjetnik na takvom putovanju klijent obavlja posao za drugoga i tom klijentu naplaćuje redovnu cijenu. Mnogi odvjetnici bi tvrdili da je to prihvatljivo učiniti, pogotovo ako je cijena koju naplaćuju za putovanja manja od stope koju naplaćuju za radno vrijeme, budući da putovanja ne koriste iste vještine koje su potrebne za istraživanje, pisanje ili sudski rad parnica.
Neki od poslova koje odvjetnici obavljaju za klijente naplaćuju se paušalno, kao što su transakcije nekretninama, jednostavne pripreme oporuke i drugi rutinski zadaci. Neki su predložili da struka razvije način naplate vrijednosti rada, a ne uloženih sati, tako da ako više klijenata ima koristi od posla obavljenog u jednom bloku odvjetničkog vremena, postoje standardi za naplatu klijentima za tu vrijednost koja ne bi kršila etičke standarde. Iako je to gruba analogija, automobilska industrija razvila je svoju knjigu paušalnih stopa kako bi izbjegla probleme povezane s istim poslom koji košta tako različite iznose za različite situacije; takav pristup bi riješio etičku dilemu s kojom se mnogi odvjetnici susreću svaki put kada ispune izjavu o naplati.