Džihad je arapska riječ za borbu ili težnju, posebno u odnosu na to da se duhovno postane bolja osoba. Džihad se povremeno naziva šestim stupom islama, jer je odgovornost svih u muslimanskoj vjeri da ovladaju tendencijama koje bi ih učinile manje dostojnima Allaha.
Džihad se također smatra sveti rat u ime islama. Ovo je značenje usko povezano s terorizmom. Prema ekstremističkim stavovima, žrtvovanje života za islam smatra se džihadom. Nadalje, zaštita islama od osvajača ili prijetnje kroz rat je također definirana kao džihad.
Ovo posljednje značenje izaziva raspravu i ponekad strah kod onih koji nisu muslimanskog porijekla. Za mnoge ljude koji su islamski, džihad je osobna borba da budu moralniji, u suštini, da budu dobra osoba. Nečija djela i djela, posebno kada ih je teško izvesti, su djela džihada.
Kršćanski koncept sličan džihadu je ideja o ratu između tijela i duha, koji se često izražava u “ratnim” terminima. Ljudi govore o borbi između žudnji tijela koju pokušavaju poreći. Prema mnogim kršćanima, takve stvari kao što su požuda, pohlepa, proždrljivost i želja za vlašću moraju se suzbiti kako bi hodali Kristovim putem.
Džihad je u svom najosnovnijem smislu ta ista borba. To je nešto kao rat, i to sveti, bez potrebe za kročenjem na fizičko bojno polje. Umjesto toga, ljudska je borba za obuzdavanje profanog kako bi se moglo težiti svetom. Džihad se za većinu muslimana odvija na osobnoj razini i ne izražava se na vanjski način prema drugima.
Islam sam po sebi znači mir kroz predaju ili podložnost Božjoj volji. To podrazumijeva da svi pripadnici islama svakodnevno prakticiraju džihad u cilju postizanja tog mira. Pokornost znači dopustiti Bogu da bude dominantan, a njegovoj volji da bude superiorna. To zahtijeva određeni napor.
Među islamskim učenjacima i sljedbenicima postoji intenzivna rasprava o valjanosti džihada koji se prakticira kroz stvarni rat. Neki osuđuju svako nasilje koje nije izravna samoobrana. Ipak, drugi smatraju da je džihad mačem, ili džihad bis saif, prihvatljiv i častan način obrane od prijetnji nečijim vjerskim običajima ili slobodi.
Oni koji podržavaju nastavak ratovanja na Bliskom istoku tvrde da invazije ili prijetnje drugih zemalja potkopavaju snagu islama i ugrožavaju islamski način života. U ovom argumentu možda ima neke valjanosti, budući da zapadnjačenje zemlje može utjecati na vjersku praksu.
Međutim, većina argumenata za Džihad mačem je pretjerana ili lažna. Većina umjerenih islamskih učenjaka i vjerskih vođa osuđuje džihad koji cilja na nevine, što je uobičajeno u terorističkim djelima. Ipak, islam je došao na vlast kroz džihad mača, u obliku bitaka, kao i kroz sporazume.
Zlatno doba Osmanskog Carstva nije se moglo postići bez džihada mača, jer je islamu omogućilo kontrolu nad brojnim zemljama. Većina umjerenih muslimana, međutim, vjeruje da bi vrijeme vjerskih ratova trebalo davno završiti, te da je džihad mača daleko manje važan od svakodnevne osobne borbe za pokoravanje sebe Božjoj volji.